Pariška komuna i pojam države (1871.)
Ovo je djelo, kao ostali uostalom malobrojni spisi koje sam dosad objavio, nastalo iz samih događaja. Ono je prirodni nastavak mojih Lettres à un Français (Pisma jednom Francuzu), iz rujna 1870., u kojima sam imao laku i tužnu čast proreći i predvidjeti strašnu nesreću koja je sad zadesila Francusku i s njom cijeli civilizirani svijet, nesreću protiv koje je onda, kao i sada, ostajao jedan jedini lijek: socijalna revolucija.
Dokazati tu istinu, koja je sada neosporna, povijesnim razvojem društva i činjenicama koje se u Evropi odvijaju pred našim vlastitim očima, tako da je prihvate svi ljudi dobre volje, svi iskreni tragači za istinom, i onda otvoreno razložiti, bez zadržavanja i dvosmislenosti, filozofske principe i praktične ciljeve, koji su tako reći radna duša, temelj i cilj onoga što zovemo socijalnom revolucijom – to je predmet predstojećega rada.
Znam da zadatak koji sam preuzeo nije lagan, i mogli bi me optužiti da se precjenjujem, kad bih u taj rad unosio ma i najmanje osobne pretenzije. No o tome nema govora, u što mogu uvjeriti čitaoca. Ja nisam ni znanstvenik ni filozof, a ni pisac po pozivu. U svom sam životu vrlo malo napisao, i to činio uvijek samo u samoobrani i samo onda kad me neko strašno uvjerenje prisililo na to da pobijedim svoj instinktivni otpor protiv svakog javnog izlaganja vlastitoga ja.
Tko sam ja onda i što me sada goni da objavljujem ovaj rad? Ja sam strastveni tragač za istinom i ne manje ogorčeni neprijatelj štetnih fikcija, koje još danas nameće Stranka reda, ta oficijelna, privilegirana i zainteresirana zastupnica svih religioznih, metafizičkih, političkih, juridičkih, ekonomskih i socijalnih bestidnosti u sadašnjosti i u prošlosti, da bi svijet postao gluplji i da bi ga se porobilo. Ja sam strastveni poklonik slobode, koju smatram jedinim miljeom u kojemu se mogu razvijati i rasti inteligencija, dostojanstvo i sreća ljudi; – ne one sasvim formalne slobode koju nameće država, odmjerava i propisuje, država vječne laži, koja u stvari nikada što drugo ne zastupa nego prvenstvo pojedinaca, temeljeno na robovanju svih ostalih; – ne one individualističke, egoističke, sitničave i fiktivne slobode, koju uzdiže škola J. J. Rousseaua i sve ostale škole buržoaskog liberalizma i koja smatra takozvano pravo svih, koje zastupa država, granicom prava svakog pojedinog, što nužno reducira uvijek pravo pojedinca na ništicu. Ne, ja pod tim podrazumijevam jedinu slobodu dostojnu toga imena, onu koja se sastoji od punog razvoja svih materijalnih, duhovnih i moralnih snaga, koje su u svakome prisutne u stanju uspavanih sposobnosti, sloboda koja ne poznaje druga ograničenja osim onih zakona što ih propisuje naša vlastita priroda, tako da to i nisu, pravo uzev, nikakva ograničenja, jer nam te zakone nije postavio neki vanjski zakonodavac koji postoji pokraj ili iznad nas – oni su unutar nas i naša vlasnost, oni tvore temelj cijeloga našeg bića, materijalnog, kao i intelektualnog i moralnog; umjesto da u njima gledamo granicu, moramo ih smatrati istinskim uvjetima i stvarnim razlogom naše slobode.
Mislim na slobodu svakog pojedinog, koju treba držati daleko ispred slobode drugih kao pred graničnim kolcem, u kojoj naprotiv nalazi ojačanje i beskonačno protezanje – slobodu svakog pojedinog, neograničenu slobodom svih, slobodu u solidarnosti, slobodu u jednakosti – slobodu iznad brutalne sile i principa autoriteta, koji je uvijek bio samo idealan izraz te sile, pobjedničku slobodu – slobodu koja će nakon zbacivanja svih nebeskih i zemaljskih idola osnovati i organizirati nov svijet, svijet solidarnoga čovječanstva, na ruševinama svih crkava i svih država.
Osvjedočeni sam pristalica ekonomske i socijalne jednakosti, jer znam da će izvan te jednakosti sloboda, pravednost, ljudsko dostojanstvo, moralnost i blagostanje pojedinaca kao blagostanje naroda uvijek biti same laži. No kao pristalica slobode po svaku cijenu, te temeljne uvjetovanosti čovječanstva, mislim da se jednakost mora potvrditi spontanom organizacijom rada i zajedničkog vlasništva proizvođačkih asocijacija, koje se slobodno organiziraju u općinama i povezuju, i potpuno jednako tako spontanim savezom općina, a ne vrhovnom i skrbničkom djelatnošću države.
Ta (posljednja) točka dijeli uglavnom revolucionarnog socijalista ili kolektivista od autoritarnog komunista, koji je pristalica apsolutne inicijative države. Njihov cilj je isti; obje stranke žele na isti način stvaranje novog socijalnog poretka, koji je utemeljen jedino na organizaciji zajedničkog rada, koja je neizbježno postavljena svakome i svima silom samih činjenica pod svima jednakim ekonomskim uvjetima i koja je osnovana na zajedničkom posjedu nad sredstvima rada.
Sad komunisti uobražavaju da taj cilj mogu postići razvojem i organizacijom političke moći radničkih klasa, a pogotovu gradskog proletarijata s pomoću građanskog radikalizma, dok revolucionarni socijalisti, neprijatelji svih dvoznačnih stapanja i udruživanja, nasuprot tome misle da taj cilj mogu dostići samo razvojem i organizacijom ne političke, nego socijalne pa tome shodno antipolitičke moći gradskih i ruralnih radničkih masa, uključivši sve ljude dobre volje iz viših klasa, koji se, kidajući sa svojom prošlošću, njima otvoreno priključuju i žele potpuno prihvatiti njihov program.
Iz toga se pojavljuju dvije različite metode. Komunisti misle da moraju organizirati radničke snage, da bi se one domogle političke moći država. Revolucionarni socijalisti se organiziraju s obzirom na razaranje ili, ako želimo pristojniju riječ, na likvidaciju država. Komunisti su pristalice principa i prakse autoriteta, revolucionarni socijalisti imaju povjerenja samo u slobodu. I jedni i drugi na isti su način pristalice znanosti, koja treba ubiti praznovjerje i nadomjestiti vjeru; prvi je žele nametnuti, drugi će se potruditi da je propagiraju, da bi se grupe osvjedočenih ljudi spontano i slobodno organizirale i povezivale, odozdo prema gore, vlastitim pokretom i u skladu s njihovim stvarnim interesima, a ne prema nekom unaprijed izrađenom planu, koji je neobrazovanim masama nametnut preko neke više inteligencije.
Revolucionarni socijalisti misle da u instinktivnim aspiracijama i stvarnim potrebama narodnih masa leži mnogo više praktičnog razuma i duha nego u dubokoj inteligenciji svih tih liječnika i skrbnika čovječanstva, koji pretendiraju na to da mnogim neuspješnim pokušajima da se usreći čovječanstvo dodaju još i svoja nastojanja. Revolucionarni socijalisti misle naprotiv da je čovječanstvo već dovoljno dugo, predugo pustilo da se njime upravlja, i da izvor njegove nesreće ne leži u toj ili onoj formi vladavine, nego u principu i činjenici vladanja samog, kakvo god ono bilo.
Na kraju postoji sad već povijesno proturječje između komunizma koji je znanstveno razvila njemačka škola, koju su američki i engleski socijalisti djelomično preuzeli, i široko razvijenog proudhonizma, provođenog do njegovih zadnjih konsekvencija, koji je prihvatio proletarijat latinskih zemalja.
Revolucionarni socijalizam upravo je pokušao s prvom udarnom i praktičnom objavom u Pariškoj komuni. Ja sam pristalica Pariške komune, koja je sasječena, u krvi ugušena po krvnicima monarhističke i klerikalne reakcije, time samo postala življa i moćnija u predodžbama i u srcu evropskog proletarijata; njezin sam pristalica, prije svega, jer je bila smiono, vrlo izrazito nijekanje države.
Ogromna je povijesna činjenica da se to nijekanje države pokazalo upravo u Francuskoj, koja je do sada bila zemlja političkog centralizma par excellence, i da je upravo Pariz, glava i povijesni tvorac te velike francuske civilizacije, preuzeo u tome inicijativu. Pariz skida svoju krunu i proklamira s entuzijazmom svoje vlastito smjenjivanje, da bi Francuskoj, Evropi, cijelom svijetu dao slobodu i život; ponovno potvrđuje snagu svoje povijesne inicijative pokazujući svim narodima, koji robuju (a gdje li su narodne mase koje ne bi robovale?) jedini put k oslobođenju i spasu; Pariz izvodi smrtni trik protiv političkih tradicija građanskog radikalizma i daje revolucionarnom socijalizmu realnu osnovu! Pariz zaslužuje ponovno kletvu cijele reakcionarne gomile Francuske i Evrope! Pariz sam sebe pokapa pod svojim ruševinama, da bi trijumfirajućoj reakciji priredio svečani demanti, svojom nesrećom spašava čast i budućnost Francuske i dokazuje utješenom čovječanstvu da su se život, inteligencija, moralna snaga, povukavši se iz viših klasa, energično i s mnogo izgleda za budućnost održali u proletarijatu! Pariz inaugurira novo vrijeme, vrijeme konačnog i potpunog oslobođenja narodnih masa i njihove sad potpuno stvarne solidarnosti preko granica država i tim granicama usprkos; Pariz ubija rodoljublje i osniva na njegovim ruševinama religiju čovječanstva, Pariz se proklamira na humanitarni i ateistički način i zamjenjuje božanske fikcije velikim stvarnostima socijalnog života i vjerom u znanost – laži i nepravde religioznog, političkog i juridičkog morala zamjenjuje principima slobode, pravde, jednakosti i bratstva, tim vječnim temeljima sveg ljudskog morala! Pariz, herojski, racionalan i pun vjere osnažuje svoju energičnu vjeru u misiju čovječanstva svojim slavnim padom, svojom smrću, i ostavlja tu vjeru energičnije i življe u amanet dolazećim generacijama! Pariz, utonuo u krv svoje najplemenitije djece – to je cijelo čovječanstvo koje je pribila na križ internacionalna i povezana reakcija Evrope pod neposrednom inspiracijom svih kršćanskih crkava i velikog svećenika nepravde – pape; no sljedeća internacionalna i solidarna revolucija svih naroda bit će uskrsnuće iz Pariza.
To je istinski smisao, to su potpune i ogromne posljedice dvomjesečnog postojanja Pariške komune, koja će uvijek biti vrijedna sjećanja.
Pariška komuna trajala je prekratko i bila u svom unutarnjem razvoju previše ometena smrtnom borbom, koju je trebala izdržati protiv reakcije u Versaillesu, a da bi svoj socijalistički program, ne kažem, bila mogla primijeniti, nego i samo teorijski razraditi. Mora se uostalom priznati da većina članova Komune nisu zapravo bili socijalisti, a kad su se kao takvi pokazivali, onda su bili neodoljivo povučeni snagom činjenica koja nije dopuštala nikakav otpor, načinom njihove sredine, nužnošću njihova položaja, a ne njihovim intimnim uvjerenjem. Socijalisti, na čelu kojih stoji naravno naš prijatelj Varlin, imali su u Komuni samo jednu malu manjinu, brojili su najviše 14 ili 15 članova. Ostali su bili jakobinci. No, da se razumijemo, ima jakobinaca i jakobinaca. Ima jakobinaca koji su advokati i doktrinari, kao gospodin Gambetta, pozitivistički republikanizam kojega je drzak, despotski i formalistički, odbacujući staru revolucionarnu vjeru i očuvavši od jakobinizma samo kult jedinstva i autoriteta, izručio francuski narod Prusima i kasnije domaćoj reakciji – a postoje i otvoreno revolucionarni jakobinci, junaci, posljednji iskreni zastupnici demokratske vjere iz 1793., koji su sposobni žrtvovati svoje mnogo ljubljeno jedinstvo i autoritet nužnostima revolucije prije nego saviti svoju savjest pred insolencijama revolucije. Ti velikodušni jakobinci, na čelo kojih se, naravno, postavio Delescluze, jedna velika duša i velik karakter, žele prije svega trijumf revolucije, a kako nema revolucije bez narodnih masa, i kako te mase danas imaju socijalistički instinkt u eminentnom stupnju, i ne mogu više dizati nikakvu drugačiju revoluciju nego ekonomsku i socijalnu, tako će pravovjerni Jakobinci, pustivši da ih vodi logika revolucionarnog pokreta, postati napokon socijalisti protiv svoje volje.
To je upravo bio položaj u kojem su se našli jakobinci Pariške komune. Delescluze i mnogi drugi zajedno su s njime potpisivali programe i proklamacije čiji su opći duh i obećanja bili pozitivno socijalistički. No, kako su oni usprkos svojoj dobroj vjeri i dobroj volji samo bili socijalisti mnogo više izvana povučeni nego iznutra uvjereni, kako nisu imali ni vremena ni sposobnosti da iz svoje nutrine odstrane mnoštvo građanskih predrasuda, koje su bile u proturječju s njihovim novim socijalizmom, razumljivo je da nisu mogli, paralizirani tom unutarnjom borbom, nikada napustiti krug generalizacija i donijeti kakvu odlučnu mjeru koja bi zauvijek raskinula njihovu solidarnost i sve njihove odnose s građanskim svijetom.
To je bila velika nesreća i za Komunu i za njih same; bili su time zakočeni pa su zakočili i Komunu, no to im se ne može predbacivati kao krivnja. Ljudi se ne preobražavaju iz jednog dana u drugi i ne mijenjaju prirodu i navike po volji. Oni su dokazali svoju iskrenost ginući za Komunu. Tko će se usuditi da od njih zahtijeva više od toga?
Njima tim više treba praštati što je sam pariški narod, pod utjecajem kojega su oni mislili i radili, djelovao socijalistički mnogo više slijedeći svoje instinkte nego ideju ili uvjerenje koje počiva na promišljanju. Sve njegove aspiracije su u najvećem stupnju i isključivo socijalističke, ali su njegove ideje, ili bolje rečeno njegove preuzete predodžbe, još daleko ispod te visine. Ima još mnogo jakobinskih predrasuda, mnogo diktatorskih i vladavinskih zamišljanja u proletarijatu velikih francuskih gradova, pa i u samom pariškom. Poštovanje autoriteta, sudbonosni proizvod religijskog odgoja, tog povijesnog izvora sve nesreće, izopačenosti i slugovanja naroda, nije još u njemu potpuno iskorijenjeno. To je u tolikoj mjeri tako da se čak ni najinteligentnija djeca naroda, najuvjereniji socijalisti, od toga još uvijek nisu mogli osloboditi. Istražite njegovu savjest pa ćete naći jakobinca, čovjeka režima, koji se skrio u jako taman kut i postao zaista skroman, ali još uvijek nije mrtav.
Položaj malog broja uvjerenih socijalista koji su pripadali Komuni bio je uostalom izrazito težak. Oni nisu osjećali dovoljnu podršku od velike mase pariškog stanovništva, a organizacija internacionalne asocijacije, za to još nepotpuna, brojila je jedva nekoliko tisuća članova; morali su tako voditi svakodnevnu borbu protiv jakobinske većine – i još k tome pod kojim uvjetima! Morali su dati rad i kruh nekoliko stotina tisuća radnika, organizirati ih, naoružati ih i istodobno nadgledati reakcionarna potkopavanja u ogromnom Parizu, koji je bio opsjednut, u opasnosti od gladi i na milost i nemilost svim prljavim pothvatima reakcije, koja se mogla smjestiti i potvrđivati u Versaillesu s dozvolom i milošću Prusa. Morali su vladi i armiji u Versaillesu suprotstaviti revolucionarnu vladu i armiju, tj. da bi se borili protiv monarhističke i klerikalne reakcije morali su sami ispustiti iz vida osnovne uvjete revolucionarnog socijalizma, napustiti ih i organizirati se kao jakobinska reakcija.
Nije li prirodno u takvim prilikama da su jakobinci, koji su jači jer tvore većinu Komune i koji osim toga u neusporedivo većem stupnju posjeduju predaju i praksu organizacije vladanja, imali ogromnu prednost prema socijalistima? Čuditi se mora samo tome da iz toga nisu izvukli još veću korist, da ustanku u Parizu nisu dali isključivo jakobinski karakter, nego su se naprotiv dali uvući u socijalnu revoluciju.
Znam da su mnogi socijalisti konsekventni u svojim teorijama predbacili našim pariškim prijateljima što se u svojoj revolucionarnoj praksi nisu iskazali dovoljno socijalistički, dok ih svi graktavci buržoaske štampe naprotiv optužuju da su previše vjerno slijedili socijalistički program. No, pustimo na trenutak jadne denuncijante te štampe po strani; strogim teoretičarima oslobođenja proletarijata uputio bih primjedbu da čine krivo našoj pariškoj braći, jer između najispravnijih teorija i njihove praktične primjene stoji golemo rastojanje, koje se ne može prijeći za nekoliko dana. Tko je npr. imao sreću upoznati Varlina, da spomenemo samo njega, kojega je smrt sigurna, taj zna koliko su strastvena, promišljena i duboka bila njegova socijalistička uvjerenja kao i njegovih prijatelja. To su bili ljudi, u užarenu revnost, predanost i dobru vjeru kojih nitko, tko bi stupio u njihovu blizinu, nije mogao sumnjati. No baš zato što su bili pravovjerni ljudi, bili su s obzirom na ogromno djelo, kojemu su posvetili svoje srce, na svoju misao i svoj život, puni nepovjerenja prema sebi samima; sebe su cijenili tako malo! Bili su uostalom uvjereni da je u socijalnoj revoluciji, u ovom i svakom drugom pogledu upravo suprotno nego u političkoj revoluciji, djelovanje pojedinca gotovo ravno ništici, a spontano djelovanje masa mora biti sve. Pojedinci nisu mogli činiti ništa drugo nego izraditi, razjasniti i proširiti ideje koje odgovaraju instinktima naroda, i onda stalno nastojati da se prirodna moć ljudi revolucionarno organizira – no ne ići preko toga; sve ostalo treba i može učiniti samo sâm narod. Inače se dospijeva do političke diktature, tj. do obnavljanja države, privilegija, nejednakosti i ostalih načina državnog pritiska, i zaobilaznim putom, ali logično, do ponovnog uvođenja političke, socijalne i ekonomske potlačenosti narodnih masa.
Varlin i svi njegovi prijatelji su, kao svi iskreni socijalisti i općenito svi radnici u narodu rođeni i odgojeni, u najvećoj mjeri, uostalom potpuno opravdano, bili okrenuti protiv nastavljene inicijative istih osoba, protiv vladavine superiornih individualnosti, a kako su oni prije svega bili pravedni, tako su i tu svoju odbojnost, to nepovjerenje okrenuli i protiv samih sebe, kao i protiv svih ostalih.
Nasuprot ideji autoritarnih komunista, koju smatram potpuno krivom, da socijalnu revoluciju može dekretirati i organizirati diktatura ili konstitutivna skupština izrasla iz političke revolucije, naši su prijatelji – socijalisti iz Pariza – smatrali da ona može biti provedena spontanom i kontinuiranom akcijom masa, narodnih grupa i narodnih saveza i dovedena do svog punog razvoja.
Naši su pariški prijatelji imali stotinu puta pravo. Jer, zaista, koja je to genijalna glava, ili u slučaju kakve kolektivne diktature, čak i kad bi je sačinjavalo više stotina najnadarenijih ljudi, koji su to mozgovi tako veliki i moćni koji bi mogli obuhvatiti bezgraničnu mnogostrukost i raznovrsnost stvarnih interesa, aspiracija, želja i potreba, kojih je suma zajednička volja jednog naroda, i koji bi mogli iznaći takvu socijalnu organizaciju koja bi bila u stanju zadovoljiti svakoga? Takva bi organizacija uvijek bila samo Prokrustova postelja u koju bi nesretno društvo bilo ugurano s pomoću više ili manje istaknute državne sile. To je dosad uvijek tako bilo, i upravo tom antičkom sustavu organizacije s pomoću sile mora socijalna revolucija učiniti kraj, predavši masama, grupama, komunama, asocijacijama, pa i pojedinim osobama njihovu punu slobodu i jednom za svagda razorivši povijesni uzrok svake prisile, moć i sâmo postojanje države, koja mora u tom slučaju sa sobom odvući sve nepravde juridičkog prava i sve laži različitih kultova, jer to pravo i ti kultovi uvijek su bili samo iznuđena idealna i stvarna pomazanja svih aspekata prisile koje je država zastupala, garantirala i privilegirala.
Jasno je da čovječanstvo može vratiti svoju slobodu i da stvarni interesi društva, svih grupa i lokalnih organizacija i pojedinačnih osoba, koje to društvo čine, mogu biti zadovoljeni tek onda kad više ne bude bilo država. Jasno je da svi takozvani opći interesi društva, koje država navodno zastupa, a koji su u stvarnosti samo prolazna i stalna negacija pozitivnih interesa distrikta, općina, saveza i većine pojedinačnih osoba podređenih državi, da su ti interesi apstrakcija, fikcija, laž i da je država istodobno jedna velika klaonica i ogromno groblje, gdje u sjeni i pod izlikom te apstrakcije plemenito i blaženo propadaju sve stvarne aspiracije, sve žive snage zemlje, da bi bile žrtvovane i pokopane. A kako neka apstrakcija nikada ne postoji po sebi i za sebe, kako ona nema nogu za kretanje ni ruku za djelovanje, a ni trbuh, da bi tu masu žrtve prinesene njoj za proždiranje probavila, jasno je da baš kao što bog, religiozna ili nebeska apstrakcija, ustvari zastupa vrlo pozitivne, vrlo realne interese jedne privilegirane klase, svećenstva – da isto tako njegova zemaljska dopuna, politička apstrakcija, država, zastupa ne manje pozitivne i realne interese današnje glavne, ako ne i isključive, izrabljivačke klase – buržoazije, koja uostalom nastoji sobom obuhvatiti sve druge klase. A kako se svećenstvo uvijek dijelilo, a danas više nego ikada, na jednu vrlo moćnu i vrlo bogatu manjinu i na jednu vrlo podređenu i prilično zapuštenu većinu, tako i buržoazija: ona i njene različite socijalne i političke organizacije u industriji, poljoprivredi, bankarstvu i u trgovini, također u svim upravnim, financijskim, pravnim, univerzitetskim, policijskim i u vojnim funkcijama države dijeli se svakim danom sve više na oligarhiju koja ima stvarnu vlast i na bezbrojnu masu više ili manje taštih i propalih kreatura, koje žive u stalnoj iluziji i bivaju sve više gurane natrag u proletarijat po nekoj neodoljivoj sili, po sili suvremenog ekonomskog razvoja; oni su ograničeni na to da svemoćnoj oligarhiji služe kao slijepo sredstvo.
Uklanjanje crkve i države mora biti prvi i neizbježan uvjet stvarnog oslobođenja društva; tek nakon toga se društvo može i mora organizirati na drugi način, no ne odozgo prema dolje i ne prema nekom idealnom zasnovanom planu nekolicine mudraca ili znanstvenika ili dekretima, koje izbacuje neka diktatorska sila, ne čak ni s pomoću nacionalne skupštine izabrane na temelju općeg prava glasa. Takav bi sustav, kao što sam već rekao, neizbježno vodio uspostavljanju neke nove države pa prema tome stvaranju vladajuće aristokracije, tj. cijele klase ljudi koji nemaju ništa zajedničko s masom naroda, nego bi sasvim sigurno ponovno počeli izrabljivati narod i podređivati ga pod izgovorom općeg blagostanja ili da bi se spasila država.
Buduća socijalna organizacija može se podizati samo odozdo prema gore slobodnim udruživanjem i povezivanjem radnika, prvo u asocijacije, onda u općine, distrikte, narode i napokon u jedan veliki internacionalni i univerzalni federalni savez. Tek onda će se ostvariti istinski i životvorni poredak slobode i opće sreće, poredak koji ne niječe interese pojedinca i društva, nego ih štoviše potvrđuje i dovodi u sklad.
Kaže se da se takav sklad i univerzalna solidarnost interesa pojedinca i društva ne može zapravo nikada ostvariti, jer i interesi, koji su u međusobnom proturječju, nisu u stanju sami sebi održavati ravnotežu ili se na koji drugi način bilo kako sporazumjeti. Na jedan takav prigovor odvraćam da je za to, što dosad ti interesi nikada i nigdje nisu dosegli obostrani sklad, kriva država koja je žrtvovala interese većine u korist jedne privilegirane manjine. To je razlog zbog kojega ta slavna nespojivost i borba osobnih interesa i interesa društva nisu ništa drugo nego izrugivanje i politička laž, proizašla iz teološke laži, koja je izmislila nauku o iskonskom grijehu, da bi obeščastila čovjeka i razorila mu svijest o vlastitoj vrijednosti. Ta ista kriva ideja o interesima u sukobu potječe i iz snova metafizike koja je, kao što je poznato, bliska rođakinja teologije. Zabacivši društveni karakter čovjekove prirode metafizika je gledala na društvo kao na mehaničko i čisto umjetno gomilanje ljudi, koji se odjednom udružuju u ime nekog formalnog ili tajnog ugovora, koji je sklopljen slobodno ili pod utjecajem neke više sile. Prije njihova povezivanja u društvo ljudi su uživali punu slobodu, ispunjeni nekom vrstom besmrtne duše. A kad metafizičari, naročito oni koji vjeruju u besmrtnost duše, tvrde da su svi ljudi izvan društva slobodna bića, dolazi se do neizbježnog zaključka da su se ljudi mogli ujediniti u društvo samo pod uvjetom da zaniječu svoju slobodu, svoju prirodnu neovisnost i žrtvuju svoje interese, prvo one osobne a onda lokalne. Takvo samoodricanje i takva osobna žrtva nameću se tim više zapovjednički, što je društvo brojnije i što je zapletenija njegova organizacija. U takvom je slučaju država izraz svih individualnih žrtava. Budući da ona postoji u tom apstraktnom i istodobno nasilnom obliku, ona ometa naravno sve više osobnu slobodu u ime laži, koja se zove „javno dobro“, iako ona očigledno zastupa isključivo interese vladajuće klase. Država nam na taj način izgleda kao neizbježna negacija i poništenje svake slobode i svih interesa, osobnih kao i općih.
Ovdje se vidi da je u metafizičkim i teološkim sustavima sve međusobno povezano i samo po sebi objašnjivo. Zato mogu i moraju dapače logički branioci tih sustava mirne savjesti dalje izrabljivati narodne mase posredstvom crkve i države. Napunivši svoje džepove i robujući svim svojim prljavim strastima, mogu se istodobno tješiti mišlju da se muče za slavu boga, za pobjedu civilizacije i za vječno blaženstvo proletarijata.
A mi ostali, koji ne vjerujemo ni u boga ni u besmrtnost duše pa ni u vlastitu slobodu volje, tvrdimo da sloboda mora biti shvaćena u njenom najpotpunijem i najširem poimanju kao cilj povijesnog napretka čovječanstva. S pomoću čudesnog iako logičnog kontrasta uzimaju naši protivnici, idealisti teologije i metafizike, princip slobode kao temelj i bazu svojih teorija, da bi posve mirno dospjeli na kraju do neizbježnosti ljudskog robovanja. A mi, materijalisti po teoriji, nastojimo zasnovati u praksi razuman i plemenit idealizam i trajno ga očuvati. Naši neprijatelji, božanski i suptilni idealisti, tonu u krvožedan i ružan praktični materijalizam u ime logike, po kojoj je svaki razvoj negacija temeljnog principa. Naše je uvjerenje da je cjelokupan bogat duhovni, moralni i materijalni razvoj čovjeka kao i njegova prividna neovisnost, da su to sve produkti života u društvu. Izvan društva bi čovjek ne samo bio bez slobode, nego ne bi bio ni postao čovjek, tj. biće koje posjeduje vlastitu svijest, koje osjeća, misli i govori. Samo međusobno djelovanje inteligencije i zajedničkog rada moglo je prisiliti čovjeka da napusti stanje divljaka i divlje zvijeri, koje je bilo njegova pra-priroda ili ishodišna točka njegova daljnjeg razvoja. Duboko smo prožeti tom istinom, da cijeli čovjekov život – interesi, stremljenja, potrebe, iluzije, također gluposti, nasilna djela, nepravednosti i sve prividno dobrovoljne akcije – pokazuje samo posljedice neizbježnih sila života u društvu. Ideja o međusobnoj nezavisnosti ne bi mogla biti priznata, a da se ne zaniječe uzajamni utjecaj međusobnih odnosa u iskazivanjima vanjske prirode.
U samoj prirodi se taj divan uzajamni odnos i povezivanje pojava također ne postiže bez borbe. Baš nasuprot tome, iskazuje se harmonija sila u prirodi tek kao istinski rezultat te stalne borbe, koja je najautohtoniji uvjet života i pokreta. U prirodi i u društvu red bez borbe znači smrt.
Ako je u svemiru red prirodan i moguć, uzrok tome je jedino taj što se tim svemirom ne upravlja po nekom prethodno izmišljenom sustavu koji je nametnula neka najviša volja. Teološka hipoteza božanskog zakonodavstva dovodi do očiglednog apsurda i negacije ne samo svakog reda nego i same prirode. Prirodni zakoni su samo utoliko zbiljski, što leže u biću same prirode, to jest, nisu ustanovljeni nekim autoritetom. Ti su zakoni jednostavna iskazivanja ili stalne forme razvoja stvari i grupa od vrlo raznovrsnih, prolaznih ali stvarnih činjenica. Njihova cjelokupnost stvara to što zovemo „prirodom“. Ljudska inteligencija i znanost promatrala je te činjenice, kontrolirala ih pokusima, povezala ih onda u sustav i nazvala ih zakonima. No sama priroda ne poznaje nikakve zakone. Ona djeluje nesvjesno, samom sebom pokazujući beskrajnu raznovrsnost pojava, koje izgledaju ljudske i ponavljaju se. Zbog toga, zahvaljujući toj neizbježnosti događanja, može postojati red u svemiru i zaista i postoji.
Takav red postoji i u ljudskom društvu, koje se naizgled razvija na tako reći antiprirodan način, ali se u stvarnosti pokorava prirodnom i neizbježnom toku stvari. Samo razmišljanje čovjeka o drugim životinjama i njegova sposobnost, da misli, unijeli su u njegov razvoj poseban element, koji je, usput rečeno, sasvim prirodan u tom smislu, da čovjek, kao i sve što postoji, predstavlja materijalan proizvod povezivanja i djelovanja sila. Taj poseban element jest mišljenje ili ona sposobnost za uopćavanje i apstrakciju, zahvaljujući kojoj čovjek može sebe s pomoću misli projicirati iz sebe sâma i sebe sâma istraživati i promatrati kao neki strani vanjski objekt. Podigavši se tako u ideji iznad samoga sebe i svoje okoline, dolazi do predodžbe potpune apstrakcije, apsolutnog ništa. Ta zadnja granica najviše apstrakcije misli, to apsolutno ništa, to je bog.
Takav je smisao i povijesna podloga svake teološke znanosti. Bez uvida u biće i materijalne uzroke svojih vlastitih misli, a i bez polaganja računa sebi samima o njima samima svojstvenim uvjetima ili prirodnim zakonima, nisu ti prvi ljudi živeći u društvu sigurno mogli naslućivati da su njihovi apsolutni pojmovi samo rezultat njihove sposobnosti da stvaraju apstraktne ideje. Zato su na te ideje, preuzete iz prirode, gledali kao na stvarne predmete, nasuprot kojima sama priroda više nije imala nikakvu ulogu. Onda su počeli nuditi svoje fikcije, svoje nemoguće pojmove apsoluta i njima upućivati sve časti. No bilo je potrebno na bilo koji način odjenuti u oblik i učiniti primjetnom apstraktnu ideju onoga ništa ili boga. U to ime učinili su da se pojam božanstva nadme i podarili ga još s dobrim i lošim osobinama i moćima, koje su samo u prirodi i u društvu mogli naći.
To je bilo porijeklo i povijesni razvoj svih religija, od fetišizma do kršćanstva.
Ne namjeravamo zalaziti u povijest religioznih, teoloških i metafizičkih apsurdnosti, a još manje govoriti o sukcesivnom pojavljivanju svih božanskih utjelovljenja i vizija, stvorenih kroz stoljeća barbarstva. Svatko zna da je praznovjerje uvijek dovodilo do strašnog zla i izazivalo rijeke prolivene krvi i suza. Kažemo samo da su sve te užasne zablude jadnog čovječanstva bile neizbježne povijesne činjenice pri normalnom rastu i razvoju socijalnih organizama. Takve zablude izazivale su u društvu sudbonosnu ideju, koja je vladala uobraziljom ljudi, da svemirom upravlja neka nadnaravna sila i, da tako kažemo, neka nadnaravna volja. Stoljeća su prolazila i društva su se toliko navikla na tu ideju da su na kraju u sebi uništila svako nastojanje prema nekom daljem napretku i svaku sposobnost da do njega stignu.
Častoljublje nekih osoba u početku, nekih socijalnih klasa nakon toga, podiglo je robovanje i osvajanje na nivo životnog principa i ukorijenilo više nego bilo koja druga ideja tu strašnu ideju božanstva. Otada nadalje nije bilo moguće društvo koje nije počivalo na temeljima tih dvaju uređenja: crkve i države. Ta dva socijalna bića branili su svi zastupnici doktrina.
Jedva su se izrodila ta dva uređenja, kad su se odmah stvorile dvije kaste: kasta svećenstva i kasta plemstva, koje su se odmah pobrinule utuviti potlačenom narodu duboku neophodnost, korisnost i svetost crkve i države.
Sve to imalo je svrhu da brutalno ropstvo pretvori u legalno ropstvo, koje je predvidjelo najviše biće i svojom voljom ga blagoslovilo.
No jesu li svećenici i plemići iskreno vjerovali u ta uređenja, koja su održavali svim snagama u svom vlastitom interesu? Jesu li oni bili samo lažljivci i prevaranti? Ne, vjerujem da su oni istodobno bili i vjernici i prevaranti.
Oni su i sami vjerovali, jer su prirodno i neizbježno dijelili zablude mase, a tek kasnije, u vrijeme propasti antičkoga svijeta, postali su skeptici i besramni lažljivci. Drugi jedan razlog dopušta da se na utemeljivače države gleda kao na iskrene ljude. Čovjek uvijek lako vjeruje onome što želi i što se ne suprotstavlja njegovim interesima. Svejedno koliko on inteligentan i obrazovan bio, njegova ljubav prema samom sebi i želja da živi sa svojim susjedima i uživa njihovo poštovanje uvijek će djelovati tako da vjeruje ono što mu je ugodno i korisno. Uvjeren sam, primjerice, da su Thiers i vlada u Versaillesu po svaku cijenu nastojali sebe uvjeriti u to da oni spašavaju Francusku, ubijajući u Parizu nekoliko tisuća ljudi, žena i djece.
No, ako su svećenici, auguri, aristokrati i buržoazija prošlih i modernih vremena i mogli posjedovati iskrenu vjeru, ipak su ostali komedijanti. Zapravo se ne bi moglo prihvatiti da su baš vjerovali u svaku apsurdnost, koju su stvarali vjera i politika. Ja čak i ne govorim o onom vremenu kad se, prema Ciceronovoj primjedbi „dva augura nisu mogla pogledati oči a da se ne smiju“. Čak i u doba neznanja i općeg praznovjerja, teško je prihvatiti da su pronalazači dnevnih čuda mogli biti uvjereni u zbiljnost takvih čuda. Isto se može reći i o politici, koja se može sažeti u sljedećem pravilu: „Narod treba držati u jarmu na takav način i opljačkati ga da on ne jadikuje glasno o svom usudu, da ne zaboravi da sluša i da nema vremena da misli na otpor i pobunu.“
Kako se onda može misliti da ljudi koji su od politike načinili obrt i znaju svoj cilj, naime nepravdu, silu, laž, prevaru, masovno pojedinačno umorstvo – da takvi ljudi mogu iskreno vjerovati u umjetnost politike i mudrost države, stvoritelja društvenog blaženstva? Oni nisu usprkos svojoj strahoti mogli doseći taj stupanj gluposti. Crkva i država su u sva vremena bile velika škola opačine. Povijest svjedoči o njihovim prijestupima, svugdje i uvijek su svećenici i državnici bili svjesni, sustavno nepomirljivi i krvožedni neprijatelji i krvnici naroda.
Kako se mogu ipak dvije tako prividno nespojive stvari pomiriti: prevareni i varalice, lažljivci i vjernici? Po logici to izgleda teško, prema činjenicama, tj. u praktičnom životu, obje te osobine vrlo često su ujedinjene.
Ogromna većina ljudi živi u oporbi sa samim sobom i u stalnom nesporazumu; oni to najčešće i ne primjećuju, dok ih neki izvanredan događaj ne otkine iz njihove uobičajene opuštenosti i prisili ih na to da promatraju sebe sami i svoju okolinu.
U politici kao i u religiji ljudi su samo mašine u rukama izrabljivača. No lopovi i pokradeni, tlačitelji i potlačeni žive jedni pokraj drugih, vođeni šakom ljudi, koje treba smatrati pravim izrabljivačima. To su ljudi, bez ikakvih političkih i religioznih predrasuda, koji svjesno zloupotrebljavaju i podjarmljuju. U sedamnaestom i osamnaestom stoljeću do izbijanja velike revolucije, a i u našim danima, imali su oni komandu u Evropi i djelovali gotovo po svojoj volji. Može se misliti da njihovo vladanje neće još dugo potrajati. Dok glavni vođe varaju narod u punoj svijesti i guraju u propast, njihovi sluge ili crkvene i državne kreature nastoje predano održati svetost i integritet tih omraženih ustanova. Kad je crkva, kao što svećenici i većina državnika govore, nužna za spas duše, onda je i sama država nužna za održanje mira, reda i pravde, a doktrinari svih škola glasno izvikuju: „Bez crkve i bez vlade nema civilizacije i nema napretka.“
Ne trebamo objašnjavati problem vječitog spasa, jer ne vjerujemo u besmrtnost duše. Uvjereni smo da je najštetnija stvar za čovječanstvo, za istinu i za napredak crkva. A može li biti drugačije? Ne preuzima li crkva brigu da pokvari mladu generaciju, posebno žene? Ne nastoji li ona svojim dogmama, svojim lažima, svojom glupošću i sramotnošću ubiti logičko mišljenje i znanost? Ne ogrješuje li se ona o dostojanstvo čovjeka, nastojeći u čovjeku obrnuti pojmove o pravu i pravednosti? Ne čini li ona od živoga truplo, ne nosi li slobodi propast, ne propovijeda li vječno robovanje masa u korist tirana i izrabljivača? Ne traži li ta nepomirljiva crkva carstvo mraka, neznanja, bijede i zločina, da bude ovjekovječeno? Ako napredak našega stoljeća nije kakav licemjeran san, mora on crkvi učiniti kraj.
Prevela Karmen Bašić
BOG I DRŽAVA
U ime fikcije koju nazivamo kolektivni interes, kolektivno pravo ili kolektivna volja i sloboda, jakobinski apsolutisti, revolucionari Rousseauove i Robespierreove škole proglašavaju teoriju apsolutnog prava države opasnom i neljudskom, dok je pristaše apsolutne monarhije s mnogo više logičke dosljednosti naslanjaju na milost božju. Liberalni doktrinari, barem oni među njima koji liberalne teorije shvaćaju ozbiljno, polaze od principa individualne slobode i postaju, kao što znamo, protivnici principa države. Oni su prvi rekli da je vlada, tj. funkcionarsko tijelo organizirano na ovaj ili onaj način i posebice zaduženo da zastupa djelovanje države, nužno zlo, te da se čitava civilizacija osniva na tome da joj umanji nadležnost i prava. Međutim u praksi vidimo da svaki put kad je opstanak države ozbiljno doveden u pitanje, liberalni doktrinari postaju isto takvi fanatični pobornici apsolutnog prava države kao monarhijski apsolutisti ili jakobinci.
Kult države, samo na izgled tako protivan njihovim slobodoumnim načelima, objašnjava se na dva načina: prvo praktički, tj. interesima njihove klase, jer velika većina liberalnih doktrinara pripada buržoaziji. Ta moćna i uvažena klasa teži sebi stvoriti pravo ili, još više, moć potpunog bezvlađa; čitava društvena ekonomija koja je stvarna baza njezine političke egzistencije zasniva se na toj anarhiji, izraženoj u slavnim riječima: »Laissez faire et laissez passer.« Anarhiju voli samo zbog sebe i uz uvjet da mase »suviše neuke da je ne bi zloupotrijebile« ostaju podložne najstrožoj disciplini države. Jer da se pobune mase iznurene od rada za drugoga, srušio bi se sav politički i društveni život buržoazije. Posvuda vidimo primjer da kod pokreta radničkih masa i najzaneseniji slobodoumni buržuji odmah postaju bjesomučni pobornici svemoći države. A kako pobuna narodnih masa danas postaje rastuće kronično zlo, slobodoumni buržuji čak i u najslobodnijim zemljama pribjegavaju kultu apsolutne moći.
Osim praktičnog razloga ima i drugi teoretske prirode, koji također tjera najiskrenije liberale da se ponovno vrate kultu države. Oni jesu i nazivaju se liberali zato što individualnu slobodu uzimaju kao bazu i polazište svoje teorije, i upravo zato što imaju bazu i polazište moraju neminovnim zaključkom doći do utvrđivanja apsolutne moći države.
Po njima, individualna sloboda nije djelo, odnosno povijesni proizvod društva. Smatraju da ona prethodi svakom društvu, da je čovjek donosi rođenjem kao božji dar, zajedno sa svojom besmrtnom dušom. Otuda proizlazi da je čovjek nešto, da je potpun, tj. potpuno biće i neke vrste apsolutno biće tek izvan društva. Budući da je slobodan od ranije i izvan društva, on prema tome društvo stvara činom slobodne volje i na bazi ugovora, bilo instinktivnog ili prešutnog, smišljenog ili formalnog. Jednom riječju, prema toj teoriji individualiste ne stvara društvo, već oni stvaraju njega, natjerani nekom vanjskom potrebom, kao što je rad ili rat. Primjećujemo da prema toj teoriji ne postoji društvo u pravom smislu riječi; prirodno ljudsko društvo, stvarno polazište svake ljudske civilizacije, jedina prava sredina u kojoj se doista može roditi i razviti ličnost i ljudska sloboda, njoj je potpuno nepoznato. Ona isključivo priznaje individuume, bića koja žive i slobodna su za sebe, i sporazumno društvo, formirano slobodnom voljom pojedinaca, a zasnovano na ugovoru bilo formalnom, bilo prešutnom, tj. državi. (Oni vrlo dobro znaju da ni jedna država u povijesti nije zasnovana na ugovoru, nego da su stvorene nasiljem i osvajanjem. Međutim, potrebna im je ta fikcija slobodnog ugovora kao baze države i zato je slobodno prisvajaju.)
Ljudski individuumi, koji u sporazumno ujedinjenoj masi čine državu, pojavljuju se u toj teoriji kao neobična bića, puna suprotnosti. Svako je od njih obdareno besmrtnom dušom i slobodom, ili slobodnim arbitrom, njemu inherentnim, i jer su beskrajna, apsolutna i kao takva totalna u sebi i za sebe, dovoljna sebi, nemaju potrebe ni za kim, u krajnjem slučaju ni za Bogom, jer kao besmrtna i beskrajna, i sama su bogovi. Nasuprot tome, to su surovo materijalna, slaba i nesavršena bića, ograničena i potpuno ovisna o vanjskoj prirodi koja ih nosi, sapleće i napokon odnosi prije ili kasnije. Površno gledano, društvo im tako malo treba da je ono zapravo zapreka punom razvoju njihova bića i njihovoj potpunoj slobodi. Vidjeli smo tako već od početka kršćanstva svete i krute ljude koji su, uzevši ozbiljno besmrtnost i spas svoje duše, prekinuli društvene veze i, kloneći se ophođenja s ljudima, u samoći potražili savršenstvo, vrlinu i Boga. Oni s punim pravom i s logičkom dosljednošću društvo smatraju izvorom korupcije, a apsolutnu osamljenost duše uvjetom za sve vrline. Ako bi ponekad izašli iz svoje samoće, to ne bi učinili zbog potrebe nego zbog velikodušnosti i kršćanskog milosrđa prema ljudima koji, kvareći se i dalje u društvenoj sredini, trebaju njihove savjete, molitve i upute. To bi učinili da spase druge, ne zbog sebe i vlastitog usavršavanja. Odvažili bi se na gubitak vlastite duše ponovno ulazeći u društvo iz kojeg su s užasom pobjegli, jer je primjer podmićivanja, i tek što bi dovršili sveto djelo, brzo bi se vratili u osamljenost, da se ponovno usavršavaju neprekidnom kontemplacijom vlastitog bića i samotne duše, u samoj božjoj prisutnosti.
Taj bi primjer, svi oni koji danas još vjeruju u besmrtnost duše, u urođenu slobodu i slobodnu volju, morali slijediti, ako žele spasiti svoje duše i dostojno ih pripremiti za vječni život. Opet ponavljam da su sveti pustinjaci, koji su u osamljenosti potpuno otupjeli, bili zapravo savršeno logični. Od trenutka kada je duša besmrtna, tj. beskrajna u najvišem stupnju, oslobođena i sebe same, ona mora dostajati samoj sebi. Samo se prolazna, ograničena i konačna bića mogu međusobno dopunjavati, neograničena se ne dopunjuju. Pri susretu s drugim bićima osjećaju se skučenima, prema tome moraju izbjegavati sve ono što nisu ona sama. U krajnjem slučaju, kako rekoh, besmrtna bi duša mogla opstojati i bez Boga. Biće neograničeno samo po sebi ne može priznati jedno drugo ravnopravno pokraj sebe, a još manje jedno nadmoćnije iznad sebe. Svako biće koje bi bilo neograničeno kao ono, a ne bi bilo ono, postavilo bi mu granicu i prema tome učinilo od njega određeno i konačno biće. Ako prizna biće tako neograničeno kao ono izvan sebe, besmrtna se duša neminovno priznaje kao konačno biće. Jer, neograničeno je zapravo takvo zato što sve obuhvaća, ne ostavljajući ništa izvan sebe. Zato neograničeno biće ne može i ne smije priznati drugo neograničeno biće iznad sebe. Neograničenost ne dopušta relativnost ni usporedbe; prema tome su riječi kao viša neograničenost ili niža neograničenost zapravo apsurdne. Teologija koja ima privilegij apsurda i koja vjeruje u stvari upravo zato što su stvari apsurdne, stavila je iznad besmrtnih i prema tome neograničenih ljudskih duša nadmoćniju apsolutnu neograničenost, Boga. Da bi to ublažila, izmislila je i lik Sotone, koji predstavlja pobunu neograničenoga bića protiv postojanja apsolutne neograničenosti, to jest, protiv Boga. I kao što se Sotona pobunila protiv nadmoćne neograničenosti Boga, tako su sveti kršćanski pustinjaci, previše ponizni da bi se pobunili protiv Boga, ustali protiv iste takve neograničenosti ljudi, protiv društva.
S mnogo su razloga izjavili da im ljudsko društvo nije potrebno za spas, jer su samim čudom sudbine neograničeni i osamljeni, dovoljno im je Božje društvo, odnosno unutarnja kontemplacija u prisutnosti te apsolutne neograničenosti.
Ponovno izjavljujem da taj primjer moraju slijediti svi oni koji vjeruju u besmrtnost duše. U tom je slučaju društvo njihova sigurna propast. Što zapravo ono daje ljudima? Kao prvo, materijalna bogatstva, kojih se može proporcionalno dovoljno proizvesti samo kolektivnim radom. Nisu li ta bogatstva za onog tko vjeruje u vječni život predmet preziranja? Nije li Isus Krist rekao svojim učenicima: „Ne skupljajte zemaljsko blago, jer tamo gdje leži blago, tamo je vaše srce.“ Ili: „Lakše će debelo uže proći kroz ušicu igle, nego bogataš u kraljevstvo nebesko.“ (Uvijek zamišljam lica pobožnih i bogatih protestantskih građana Engleske, Amerike, Njemačke i Švicarske kad čitaju za njih prilično odlučne i neugodne sentence.)
Isus Krist ima pravo; lakomost za materijalnim bogatstvima i spasenje besmrtnih duša apsolutno su nespojivi jedno s drugim. Prema tome, ma kako malo vjerovali u besmrtnost duše, nije li ipak bolje odreći se udobnosti i luksuza što ih pruža društvo i živjeti od korijenja kao pustinjaci koji dušu spašavaju za vječnost, nego je izgubiti zbog nekoliko desetaka godina materijalnog blagostanja. Taj je račun tako jednostavan, tako očito ispravan, da smo prisiljeni misliti da pobožni i bogati građani, bankari, industrijalci i trgovci koji odlično posluju na svima poznati način, s vječno prisutnim riječima Evanđelja na ustima, ne misle na besmrtnost svoje duše i velikodušno to prepuštaju proleterima, pobožno čuvajući za sebe bijedna materijalna dobra koja su nakupili na zemlji.
Osim materijalnih dobara što još pruža društvo? Osjetilnu, ljudsku i zemaljsku ljubav, obrazovanje i uglađenost duha, stvari koje su velike s ljudskog gledišta, prolaznog i zemaljskog, ali koje su pred vječnošću, pred besmrtnošću i pred Bogom ravne ništici. Nije li najveća ljudska mudrost tek besmislica pred Bogom?
Jedna legenda orijentalne crkve priča da su se dvojica pustinjaka svojevoljno povukla na nekoliko desetaka godina na pusti otok, i odvojivši se čak jedan od drugoga, provodili su noć i dan u razmišljanju i molitvi, i s vremenom zaboravili govoriti; od čitavog rječnika pamtili su još samo nekoliko riječi koje zajedno nisu imale nikakav smisao, ali su ipak pred Bogom izražavale najuzvišenije težnje njihovih duša. Naravno da su živjeli od korijenja kao biljožderi. S ljudskog su gledišta to bila dva slaboumnika, dvije lude, ali s božjeg, koje pretpostavlja besmrtnost duše, pokazali su se kao bolji račundžije od Galileja i Newtona. Žrtvujući nekoliko desetaka godina ovozemaljskog uživanja, stekli su pravo na vječno blaženstvo i božji duh.
Iz toga je očito da je čovjek, obdaren besmrtnom dušom, neograničenošću, slobodom, nerazdvojnim od te duše, vrlo nedruštveno biće. I da je uvijek bio razborit, zaokupljen isključivo vječnošću, da je prezirao materijalna dobra, osjećaje i lakomost na zemlji, nikada ne bi izašao iz stanja bezazlenosti i božanske zatupljenosti, i nikada se ne bi udružio s ostalima. Jednom riječju, da Adam i Eva nisu okusili ploda s drveta spoznaje, svi bismo živjeli kao životinje u zemaljskom raju koji nam je Bog odredio za boravak. Međutim, od trenutka kad su ljudi htjeli znati, obrazovati se, uljuditi se, misliti, govoriti i uživati u materijalnim dobrima, morali su neminovno izići iz samoće i organizirati se u društvo. Koliko god su iznutra neograničeni, besmrtni i slobodni, toliko su izvana ograničeni, smrtni, plahi i ovisni o vanjskom svijetu.
Promatrana s gledišta njihova zemaljskoga života, tj. ne fiktivnog nego stvarnog, masa ljudi predstavlja tako sramotan prizor, tako bijedno lišen svake inicijative, volje i duha, da je potrebna velika sposobnost mašte da bi se u tim ljudima pronašla besmrtna duša i sjena bilo kakvog slobodnog arbitra. Nama se prikazuju kao potpuna i sudbinski određena bića; određena prije svega vanjskom prirodom, konfiguracijom tla i materijalnim uvjetima života; određena nebrojenim političkim, vjerskim i društvenim odnosima, običajima, navikama i zakonima, velikim mnoštvom predrasuda i misli, polako obrađivanih tijekom prošlih stoljeća, a koje rođenjem zatječu u društvu u kojem nisu stvaraoci, nego prvo proizvodi, a kasnije instrumenti. Na tisuću ljudi naći će se svega jedan čovjek za kojeg se može reći, i to ne s apsolutnog nego s relativnog gledišta, da hoće i da razmišlja o samome sebi. Velika većina ljudskih pojedinaca, ne samo iz neukih masa, već i obrazovanih i privilegiranih slojeva, želi i razmišlja samo o onome što svi oko njih žele i o čemu razmišljaju, a misle da žele i misle vlastitom glavom, dok zapravo ponizno prežvakavaju, s jedva vidljivim, ništavnim izmjenama mišljenje i želje drugih. Poniznost i uhodanost, to neiscrpno pojilo zajednice, pomanjkanje pobune u volji i inicijative u mišljenju kod pojedinaca, glavni su razlozi očajne sporosti povijesnog razvoja društva. Za nas materijaliste ili realiste, koji ne vjerujemo ni u besmrtnost duše ni u slobodni arbitar, ta sporost, ma kako bila otužna, ostaje prirodna činjenica. Od stadija gorile čovjek je vrlo teško došao do svijesti o vlastitoj ljudskosti i do ostvarenja slobode. U početku nema ni svijest ni slobodu; rađa se kao divlja životinja i rob, a uljudio se i emancipirao postupno, unutar društva, koje je neminovno prethodilo njegovoj misli, riječi i volji; mogao je to samo zajedničkim naporom svih prošlih i sadašnjih članova tog društva koje je prema tome osnova i prirodna polazna točka njegove ljudske egzistencije. Iz toga proizlazi da čovjek ostvaruje svoju pojedinačnu slobodu ili ličnost samo u odnosu na ostale pojedince koji ga okružuju i samo uz rad i kolektivnu moć društva, izvan kojeg bi čovjek ostao od svih divljih zvijeri na Zemlji, najgluplja i najbjednija. U materijalističkom sustavu koji je jedini prirodan i logičan, umjesto da umanji i ograničava, društvo naprotiv potiče slobodu ljudskih pojedinaca. Ono je korijen, odnosno deblo, a sloboda je njegov plod. Prema tome, u svakoj epohi čovjek ne traži slobodu na početku nego na kraju povijesnog perioda, i možemo reći da je stvarna i potpuna emancipacija svakog ljudskog pojedinca istinski, velik, krajnji cilj povijesti.
Sve je ostalo gledište idealista. U njihovu sustavu čovjek nastaje kao besmrtno i slobodno biće, a postaje rob. Kao besmrtan i slobodan duh, neograničen i cjelovit po sebi, on nema potrebe za društvom; prema tome, ako se udružuje, njemu opada vrijednost, on zaboravlja i gubi svijest o vlastitoj besmrtnosti i slobodi. Kao proturječno biće, tj. neograničeno u sebi, ali zavisno, nesavršeno i materijalno prema vanjskom svijetu, čovjek nije prinuđen udruživati se zbog duše, nego zbog održanja tijela. Društvo se prema tome formira žrtvovanjem interesa nezavisnosti duše zbog bijednih potreba tijela. To je gubitak i podređenost za pojedinca besmrtnog i slobodnog u sebi, neprihvaćanje, barem djelomično, prvotne slobode.
Poznata nam je važna rečenica koja u govoru svih zagovaratelja države i juridičkog prava izražava taj pad i žrtvu, prvi sudbonosan korak prema ljudskoj podređenosti. Pojedinac ima potpunu slobodu u prvotnom stanju, tj. prije nego što postaje član ikojeg društva, dok ulaskom u društvo žrtvuje dio te slobode, a za naknadu društvo mu pruža zaštitu. Onome tko traži objašnjenje te rečenice obično se odgovara drugom: „Sloboda svakog ljudskog pojedinca mora imati one granice koje imaju svi ostali pojedinci.“
Na izgled je to vrlo opravdano, zar ne? Pa ipak, ta teorija sadržava klicu teorije despotizma. U skladu s osnovnom teorijom idealista svih škola, a protivno stvarnim činjenicama, ljudski se pojedinac pojavljuje kao apsolutno slobodno biće samo onoliko koliko ostaje izvan društva, iz čega proizlazi da je društvo, kao pravno i političko tijelo, tj. država, negacija slobode. Rezultat idealističkog poimanja svijeta u suprotnosti je, kao što vidimo, s deduktivnim zaključcima materijalizma, koji u skladu s onim što se događa u stvarnom svijetu, unapređuju pojedinačnu slobodu ljudi u društvu, što je neminovna posljedica kolektivnog razvoja čovječanstva.
Materijalistička, realistička i kolektivistička definicija slobode, potpuno suprotna idealističkoj, jest sljedeća: čovjek postaje čovjek, stječe svijest o sebi i ostvaruje svoju ljudskost jedino u društvu i kolektivnim djelovanjem čitavog društva. Oslobađa se jarma vanjske prirode isključivo društvenim ili kolektivnim radom, koji jedini može površinu Zemlje učiniti pogodnom za razvoj čovječanstva; jer bez materijalnog oslobađanja nema ni intelektualnog ni moralnog. Čovjek se može osloboditi jarma vlastite prirode, tj. može instinkte i pokrete tijela podrediti duhu koji se sve više razvija samo odgojem i obrazovanjem; a odgoj i obrazovanje su proizvodi društva; izvan društva čovjek bi vječno ostao divlja životinja ili svetac, što je otprilike isto. Napokon, isključeni čovjek ne posjeduje ni svijest o vlastitoj slobodi. Biti slobodan za čovjeka znači biti priznat i uvažen kao takav od drugog čovjeka, od svih ljudi koji ga okružuju. Sloboda, prema tome, nije izoliranje, već uzajamno razmišljanje, nije isključivanje, već naprotiv, povezanost, jer je sloboda svakog pojedinca odraz njegove ljudskosti, odnosno ljudskog prava u svijesti svih slobodnih ljudi, njegove braće, njemu ravnih.
Mogu reći da sam slobodan i da se takvim osjećam samo u prisutnosti i u odnosu na druge ljude. U prisutnosti životinje ili neke druge žive vrste nisam ni slobodan ni čovjek, jer životinja ne može pojmiti i prema tome priznati moju ljudskost. Sâm sam uljuđen i slobodan onoliko koliko priznajem slobodu i ljudskost svih ljudi koji me okružuju. Samo poštujući njihovu ljudsku prirodu poštujem svoju vlastitu. Ljudožder što jede svog zatvorenika, postupajući s njim kao s divljom životinjom, i sam je divlja zvijer. Robovlasnik nije čovjek nego gospodar. Ne priznajući ljudskost svojih robova, ne priznaje ni svoju vlastitu. Cijelo nam antičko društvo pruža dokaz; Grci i Rimljani nisu se osjećali slobodnim ljudima, nisu se smatrali takvima po ljudskom pravu; vjerovali su da su privilegirani kao Grci i Rimljani samo unutar vlastite domovine tako dugo dok je ona nezavisna i nepokorena, dok pokorava druge zemlje pod posebnim okriljem svojih bogova, a nisu se čudili niti su mislili da imaju pravo i dužnost da se pobune kad su sami pali u ropstvo.
Velika je zasluga kršćanstva što je proglasilo ljudskost svih bića, uključujući i žene, jednakost svih ljudi pred Bogom. Međutim, kako je prikazana ta ravnopravnost? Ona nas čeka na nebu, u budućem životu, ne u ovom sadašnjem i stvarnom, ne na Zemlji. Uostalom, i ta buduća jednakost je laž, jer znamo da je broj odabranih izuzetno ograničen. O tom su pitanju teolozi najrazličitijih kršćanskih sekti jednoglasni. Dakle, tzv. kršćanska jednakost vodi do nepravedno povlaštenih, odnosno do nekoliko tisuća odabranih božjom milošću na milijune prokletih. Uostalom, ta jednakost svih pred Bogom, čak da i bude ostvarena za svakoga, samo je ravnopravna ništavnost i ravnopravno ropstvo svih pod vrhovnim gospodarom. Nije li osnova kršćanskog kulta i prvi uvjet spasenja odricanje ljudskog dostojanstva i preziranje tog dostojanstva u prisutnosti božanske veličine? Kršćanin nije čovjek u tom smislu da nema svijesti o ljudskosti i budući da ne poštuje ljudsko dostojanstvo u sebi, ne može ga poštovati ni u drugome; a ne poštujući ga u drugome, ne može ga poštovati ni u sebi. Kršćanin može biti prorok, svetac, svećenik, kralj, general, ministar, funkcionar, predstavnik bilo koje vlasti, žandar, krvnik, plemić, buržuj koji izrabljuje ili podređeni seljak, silnik ili podčinjeni, mučitelj ili mučeni, gospodar ili najamnik, ali nema prava nazivati se čovjekom, zato što čovjek stvarno postaje tek onda kad poštuje i voli ljudskost i slobodu svih, i kad njegovu slobodu i ljudskost poštuju, vole, potiču i stvaraju svi ostali.
Doista sam slobodan tek kad su sva ljudska bića koja me okružuju, muškarci i žene, isto tako slobodna. Sloboda drugih nije ograničenje ili negacija moje slobode, već naprotiv njezin osnovni uvjet i potvrda. Uistinu slobodan postajem tek preko slobode drugih, i što su brojniji slobodni ljudi oko mene, što je njihova sloboda dublja, šira i sveobuhvatnija, to širom i dubljom postaje moja sloboda. Naprotiv, ropstvo drugih ljudi smetnja je mojoj slobodi ili, što dolazi na isto, njihova je bestijalnost negacija moje čovječnosti, jer ponavljam da sam slobodan tek kad su moja sloboda ili moje ljudsko dostojanstvo, moje ljudsko pravo koje se sastoji od toga da ne slušam ni jednog drugog čovjeka i djelujem samo po vlastitom uvjerenju, potvrđeni u slobodnoj svijesti drugih ljudi. Moja osobna sloboda, potvrđena na taj način slobodom svih ostalih, prelazi u neograničeno.
Vidimo da je sloboda kako je shvaćaju materijalisti vrlo pozitivna stvar, složena, i što je vrlo važno, društvena, jer se može ostvariti samo u društvu i najužoj jednakosti i solidarnosti svakog sa svima. Možemo razlikovati tri razvojna trenutka, tri elementa od kojih je prvi vrlo pozitivan i društven; to je puni razvoj i puno posjedovanje svih ljudskih prednosti i moći za svakog pojedinca, odgojem, znanstvenim obrazovanjem i materijalnim napretkom, što pojedincu može biti dano jedino kao rezultat kolektivnog rada, materijalnog i intelektualnog, fizičkog i umnog čitavog društva.
Drugi element ili trenutak slobode je negativan. To je pobuna ljudskog pojedinca protiv svakog autoriteta, božjeg i ljudskog, kolektivnog i pojedinačnog.
Prije svega to je pobuna protiv tiranije vrhovnog teološkog oličenja, tj. Boga. Očito je da dokle god imamo gospodara na nebu, na Zemlji smo robovi. Naš razum i volja također se poništavaju. Dok god vjerujemo da mu dugujemo apsolutnu poslušnost, a pokraj Boga i nema druge apsolutne poslušnosti, neminovno ćemo se morati pasivno i bez ikakva otpora podvrći svetom autoritetu njegovih posrednika i izabranika: mesijama, prorocima, božjom voljom nadahnutim zakonodavcima, carevima, kraljevima i svim njihovim službenicima i ministrima, predstavnicima i službenicima dviju najvećih institucija koje nam se nameću kao određene božjom voljom da upravljaju ljudima: crkve i države. Svaki svjetovni i ljudski autoritet dolazi izravno od duhovnog ili božjeg autoriteta. Međutim, autoritet je negacija slobode. Bog, ili bolje reći, božja fikcija potvrda je ili intelektualni i moralni uzrok robovanja na Zemlji, i ljudska će sloboda tek onda biti potpuna kad potpuno uništi kobnu fikciju nebeskog gospodara.
Zapravo, tu leži pravi uzrok pobune pojedinca protiv tiranije ljudi, protiv individualnog ili društvenog autoriteta koji predstavlja i ozakonjuje državu. Moramo paziti na to da se dobro razumijemo, a da bismo se dobro razumjeli, moramo početi s određivanjem točne distinkcije između službenog i prema tome tiranskog autoriteta društva organiziranog u državi, i utjecaja prirodnog djelovanja neslužbenog, ali prirodnog društva, na svakog pojedinog člana.
Pobuna protiv prirodnog utjecaja društva teža je za pojedinca nego pobuna protiv službeno organiziranog društva, tj. protiv države, premda je ona isto tako neizbježna kao i ta druga. Društvena tiranija, često ubitačna i kobna, nema te imperativne žestine, ozakonjenog i formalnog despotizma koji je tipičan za državni autoritet. Ona se ne nameće kao zakon kojemu se svaki pojedinac mora podvrgnuti pod prijetnjom pravnog kažnjavanja. Njezino je djelovanje blaže, prodornije, neprimjetnije, ali utoliko moćnije od državnog autoriteta. Ona se ljudima nameće običajima, masom sklonosti, predrasuda i navika, kako materijalnih tako duhovnih i emocionalnih, koji svi zajedno čine javno mišljenje. Ona obavija čovjeka od samog rođenja, prožima ga, usađuje se u njega i stvara osnovu njegove pojedinačne egzistencije; tako je svatko u neku ruku njezin suučesnik protiv samoga sebe, u što najčešće i ne sumnja. Iz toga slijedi: da bi se pobunio protiv prirodnog utjecaja društva, čovjek se prvo mora djelomično pobuniti protiv sebe, jer u svim svojim smjeranjima, te materijalnim, intelektualnim i moralnim težnjama on je isključivo proizvod društva. Otuda potječe velika moć koju društvo ima nad ljudima.
Obrazložit ću što o tome mislim s gledišta apsolutnog morala, odnosno poštovanja čovjeka, jer moć društva može biti blagotvorna ili štetna. Blagotvorna je kad potiče razvoj znanosti, materijalnog blagostanja; slobode, jednakosti i bratske solidarnosti ljudi, štetna je kad djeluje suprotno. Čovjek rođen u društvu sirovih ljudi uz rijetke iznimke ostaje sirov; rođen u društvu koje vode svećenici, postaje idiot, bogomoljac; u društvu lopova vjerojatno će postati lopov; kao buržuj bit će eksploatator tuđeg rada; ako ima nesreću roditi se u društvu polubogova koji upravljaju na Zemlji, plemića, prinčeva, kraljevih sinova, bit će već prema stupnju svojih sposobnosti, mogućnosti i vlastite moći, preziratelj, tlačitelj čovječanstva ili tiranin. U svim tim slučajevima, za uljuđivanje pojedinca postaje neizbježna njegova pobuna protiv društva u kojem se rodio. Međutim, ponavljam da je pobuna pojedinca protiv društva mnogo teža nego pobuna protiv države. Država je povijesna institucija, prijelazna, prolazni oblik društva, kao i sama crkva koja je njezina starija sestra, ali nema koban i stalan karakter društva, koje prethodi razvoju čovječanstva, koje ima udjela u svemoći zakona, provedbe i prirodnih manifestacija i čini zapravo osnovicu cijelog ljudskog postojanja. Otkako je učinio prvi korak prema ljudskosti, otkako je postao ljudsko biće, čovjek, tj. govorno i misaono biće, ne rađa se u društvu kao što se mrav rađa u mravinjaku i pčela u pčelinjaku; on ga ne odabire već je njegov proizvod, pri čemu je kobno podređen prirodnim zakonima koji upravljaju njegovim razvojem, isto kao što odaje poslušnost svim ostalim prirodnim zakonima. Društvo prethodi svakom pojedincu i nadživljava ga kao i priroda; ono je vječno kao priroda, ili bolje reći, nastalo na Zemlji trajat će koliko bude trajala Zemlja. Radikalna pobuna protiv društva čovjeku je nemoguća kao i pobuna protiv prirode, jer je ljudsko društvo zapravo posljednja manifestacija ili ostvarenje prirode na Zemlji; pojedinac koji bi htio društvo, odnosno prirodu općenito, a posebno svoju vlastitu dovesti u pitanje, stavio bi sam sebe izvan uvjeta stvarnoga života, vinuo bi se prema apsolutnoj praznini, u mrtvu apstrakciju, prema Bogu. Isto je tako nemoguće pitati je li priroda univerzalna, materijalna, stvarna, jedinstvena, vrhovna i apsolutna bit, dobro ili zlo; to je čak i više; to je velika pozitivna i iskonska činjenica, koja prethodi svijesti i misli, intelektualnom i moralnom mišljenju, to je sama osnova, odnosno svijet u kome se sudbinski i s vremenom razvija ono što nazivamo dobrom i zlom.
Tako nije i s državom; ne skanjujem se reći da je država zlo, ali povijesno nužno zlo, tako neminovno u prošlosti kao što će prije ili kasnije biti njegovo potpuno uništenje, tako neminovno kao što su bili iskonsko divljaštvo i teološka zastranjenja ljudi. Država nije društvo, ona je njegov povijesni oblik koliko neodređen toliko apstraktan. Povijesno gledano, nastala je u onim zemljama gdje caruje nasilje, otimačina, krađa, jednom riječju rat i osvajanje, zajedno s bogovima koje sukcesivno stvara teološka mašta naroda. Bila je i od samog postanka i dalje ostaje božanska potvrda grube sile i pobjedonosnog bezakonja, Čak i u najdemokratskijim zemljama kao što su Sjedinjene Države i Švicarska izražen je privilegij manjine i stvarna podčinjenost velike većine.
Mnogo je lakša pobuna protiv države jer u samoj prirodi države ima nešto što izaziva na pobunu. Država je autoritet, snaga, ona je razmetanje i opčinjenost snagom. Ona se ne dodvorava i ne nastoji preobratiti: svaki put kad se umiješa čini to nerado; u njezinoj prirodi nije da uvjerava, nego da se nameće i prisiljava. Ma koliko se trudila, ne može prikriti svoje djelovanje zakonitog oskrvnitelja ljudske volje, stalnu negaciju ljudske slobode. Čak i kad naređuje dobro, škodi mu i upropaštava ga upravo zato što to naređuje, a svaka naredba izaziva i potiče opravdan otpor; samim tim što je naređeno, s gledišta istinskog morala, ljudskog a ne božjeg, s gledišta ljudskog poštovanja i slobode, dobro postaje zlo. Sloboda, moral i ljudsko dostojanstvo čovjeka upravo je u tome da čini dobro, ne zato što mu je naređeno, nego zato što ga razumije, što ga želi i voli.
Društvo se pak ne nameće formalno, službeno ni autoritativno, ono se nameće prirodno i upravo je zbog toga njegov utjecaj na pojedinca neusporedivo moćniji nego državni, Ono stvara i oblikuje sve pojedince koji se rađaju i razvijaju unutar njega. Ono polako provlači kroz njih od prvog dana njihova rođenja pa sve do smrti čitavu svoju materijalnu prirodu, intelektualnu i moralnu; ono se, da tako kažemo, individualizira u svakom pojedincu.
Stvarni ljudski pojedinac je tako malo univerzalno i apsolutno biće da je svatko, od trenutka kada nastaje u majčinoj utrobi, već određen i obilježen mnoštvom uzroka i utjecaja, materijalnih, geografskih, klimatskih, etnografskih, higijenskih i ekonomskih, koji čine pravu materijalnu prirodu određenu za njegovu obitelj, klasu, naciju i rasu; sklonosti i sposobnosti ljudi ovise o cjelini svih tih vanjskih ili fizičkih utjecaja, a svatko se rađa s prirodom ili individualnim karakterom koji je materijalno određen. Osim toga, zahvaljujući relativno visokom stupnju razvoja ljudskog mozga, svaki čovjek rođenjem donosi, u različitim stupnjevima, ideje i osjećaje koji nisu urođeni kao što misle idealisti, nego su materijalna ili formalna sposobnost osjećanja, mišljenja, govora i htijenja. On sa sobom donosi samo sposobnost da oblikuje i razvija misli, i kao što sam rekao samo formalnu moć djelovanja, bez sadržaja. Tko mu daje prvi sadržaj? Društvo.
Ovo nije mjesto da istražujemo kako su se formirali prvi pojmovi i prve ideje od kojih je većina, posebno u primitivnim društvima, vrlo apsurdna. S punom sigurnošću možemo reći jedino to da ideje i pojmovi nisu nastali odvojeno i spontano, u trenutku iluminacije čudesno nadahnutih pojedinaca, nego vrlo često neprimjetnim, kolektivnim naporom duha svih pojedinaca, članova istoga društva, dok su važni pojedinci, odnosno genijalni ljudi dali samo najvjerniji ili najprikladniji izraz, jer su zapravo svi veliki ljudi bili kao Voltaire, „uzimali dobro svugdje gdje su ga našli“. Dakle, zajedničkim intelektualnim radom u primitivnim društvima osmišljene su prve ideje. To su u početku bile jednostavne konstatacije, naravno, vrlo nedorečene, prirodnih i društvenih činjenica i ne baš ni zaključci izvedeni iz njih. Takvi su bili počeci ljudskih izlaganja, maštanja i misli. Sadržaj tih misli nije odraz spontanog djelovanja ljudskog duha, nego realnog svijeta, kako vanjskog tako i unutarnjeg. Ljudski duh, tj. rad i funkcioniranje mozga, koje je potpuno organske prirode i prema tome materijalne, a prouzrokovano je vanjskim ili unutarnjim utiscima, koje mu prenose živci, pridodaje samo formalno djelovanje, koje uspoređuje i kombinira utiske o stvarima i činjenicama u pravilne ili lažne sustave. Tako su nastale prve ideje. Te su se prve ideje, odnosno prva maštanja potvrdila i učvrstila riječima, prenoseći se s jednog ljudskog pojedinca na drugoga; tako su se individualne predodžbe kontrolirale, prilagođavale, uzajamno upotpunjavale i miješajući se u manje-više jedinstven sustav, napokon oblikovale zajedničku svijest, kolektivnu misao društva. Ta misao koja se tradicijom prenosila s jedne generacije na drugu i sve se više razvijala intelektualnim radom tijekom stoljeća, čini intelektualnu i moralnu baštinu društva, klase i naroda.
Svaka nova generacija zatječe kraj svoje kolijevke čitav svijet ideja, predodžaba i osjećaja koje dobiva kao nasljeđe prošlih stoljeća. Taj se svijet ne prikazuje novorođenom čovjeku u idealnoj formi, kao sustav predodžaba i ideja, kao religija ili doktrina; dijete je nesposobno shvatiti ga i prihvatiti u tom obliku; on mu se nameće kao svijet činjenica, inkarniran i ostvaren u osobama i stvarima koje ga okružuju, obraćajući se njegovim osjetilima u svemu što čuje i vidi od prvog dana života. Ljudske ideje i predodžbe spočetka su bile isključivo proizvodi stvarnih činjenica, koliko prirodnih toliko društvenih, zatim su se odrazile na ljudski mozak i reproducirale kao idealne ili manje-više razložne činjenice preko apsolutno materijalnog organa ljudske misli i tako stekle, nakon što su se dobro utvrdile, na način koji sam upravo objasnio, u kolektivnoj svijesti nekog društva, sposobnost da postanu produktivni uzroci novih činjenica, ne isključivo prirodnih nego društvenih. One napokon ispravljaju i mijenjaju, doduše vrlo polako, život, navike i ljudske institucije, jednom riječju sve odnose ljudi u društvu i svojim utjelovljenjem u dnevnim stvarima života svakog pojedinca postaju pristupačne, svakom dostupne, čak i djeci. One ispunjaju svaku novu generaciju od samog djetinjstva i kad ova dosegne zrelu dob, kad počinje rad vlastitih misli neminovno praćen novom kritikom, pronalazi u samoj sebi, kao i u društvu koje ju okružuje, čitav svijet utvrđenih misli i predodžaba koje joj služe kao polazište i daju joj na neki način sirovinu za vlastiti intelektualni i moralni rad. Otuda proistječu zajedničke i tradicionalne predodžbe koje metafizičari, zavedeni nedostupnim i nevidljivim načinom kojim one iz vanjskog svijeta prožimlju i utiskuju se u dječji mozak prije nego što stignu do njihove svijesti, pogrešno nazivaju urođenim idejama.
Takvi su opći ili apstraktni pojmovi o božanskom i o duši, dokraja apsurdni ali neizbježivi, kobni u povijesnom razvoju ljudskog duha, koji vrlo polako, tek tijekom brojnih stoljeća dostiže racionalnu i kritičku spoznaju samoga sebe i vlastitog izraza, polazeći od apsurdnog da bi stigao do istine i od ropstva da bi postigao slobodu; ti su pojmovi potvrđeni općim neznanjem i stoljetnom glupošću, kao i interesom privilegiranih klasa tako da se danas ne bismo mogli otvoreno i narodnim jezikom izjasniti protiv njih, a da ne ogorčimo veći dio narodnih masa i izložimo se opasnosti da nas napadnu buržujski licemjeri. Pokraj tih potpuno apstraktnih pojmova, mladi čovjek nalazi preko društva, kao odraz svemoćnog utjecaja koje ono ima na njegovo djetinjstvo, u samome sebi druge predodžbe i mnogo određenije pojmove koji su bliži stvarnom životu čovjeka, njegovoj svakodnevnici. Bio je to prikaz prirode i čovjeka, pravde, dužnosti i prava pojedinaca i klasa, društvenih konvencija, obitelji, vlasništva, države i svega ostalog što određuje međusobne ljudske odnose. Sve pojmove koje rođenjem zatječe utjelovljene u stvarima i ljudima, a koje se u njegov vlastiti duh utiskuju odgojem i obrazovanjem, prije nego što je stigao do spoznaje samoga sebe, kasnije ponovno nalazi posvećene, objašnjene i obrazložene u teorijama koje odražavaju univerzalnu svijest ili kolektivnu predrasudu, i u religioznim, političkim i ekonomskim institucijama društva u kojemu živi. Do te je mjere njima prožet da ih prihvaća, bilo da je osobno zainteresiran ili nije, potpuno nesvjesno, zbog materijalnih, intelektualnih i moralnih navika.
Nećemo se čuditi svemoćnom djelovanju koje ti pojmovi što izražavaju kolektivnu svijest društva imaju na masu ljudi, nego naprotiv, što se u masi nađu pojedinci koji imaju razuma, hrabrosti i volje da se protiv njih bore. Jer, velik je pritisak društva na pojedinca i nema tako čvrstog karaktera ni tako moćne inteligencije koji mogu odoljeti napadima tog despotskog i neumoljivog utjecaja.
Ništa tako ne dokazuje društveni karakter čovjeka kao taj utjecaj. Rekli bismo da kolektivna svijest bilo kojeg društva, utjelovljena u velikim javnim institucijama i u svim sitnicama njegova privatnog života, a služeći kao baza svim njegovim teorijama, tvori na neki način intelektualnu i moralnu atmosferu, štetnu ali apsolutno nužnu za život svih njegovih članova. Ona njima upravlja i istodobno ih podržava, vežući ih između sebe običajnim odnosima koje sama određuje; svakome pruža osjećaj sigurnosti i izvjesnosti, i za svakoga je vrhunski preduvjet postojanja većine, banalnosti, običnosti i rutine.
Velika većina ljudi, ne samo iz narodnih masa nego još češće privilegiranih i obrazovanih, osjeća se mirnima i u skladu sa samima sobom, jedino kad mislima i postupcima vjerno i slijepo slijede tradiciju i rutinu; „Tako su mislili i radili naši očevi, tako ćemo i mi; svi oko nas misle i rade tako, zašto bismo mi mislili i radili drukčije od ostalih?“ Te riječi izražavaju filozofiju, uvjerenje i praksu 99% čovječanstva, iz svih društvenih slojeva. I, kao što sam već primijetio, to je najveća zapreka napretku i brzoj emancipaciji ljudske vrste.
Koji su uzroci te ubitačne sporosti, koja je, barem ja tako mislim, najveća nesreća čovječanstva? Uzroci su mnogi. Među prvima je, bez sumnje najvažniji, neznanje masa. One su općenito i sustavno lišene znanstvenog odgoja, zahvaljujući očinskoj brizi svih vladavina i privilegiranih klasa koje smatraju korisnim da ih što je moguće dulje drže u neznanju, pobožnosti i vjeri, tri supstantiva koji označavaju otprilike istu stvar; one ne znaju ni da postoji sredstvo intelektualne emancipacije što se zove kritika, bez koje nema potpune moralne i društvene revolucije. Mase kojima je u interesu da se pobune protiv ustaljenog reda stvari manje-više još su vezane uza nj vjerom svojih očeva, koja je zaštitnica privilegiranih klasa.
Privilegirane klase, koje danas više nemaju, ma što govorile, milosti ni vjere, vezane su za religiju zbog političkog i društvenog interesa. Međutim, ne možemo tvrditi, da je to jedini razlog njihove strastvene odanosti vladajućim idejama. Ma kako loše mišljenje imao o sadašnjoj intelektualnoj i moralnoj vrijednosti tih klasa, ne mogu prihvatiti da je interes jedini prekretač njihovih misli i postupaka.
Bez sumnje da je u svakoj klasi i stranki jedna više ili manje brojna skupina inteligentnih izrabljivača, odvažnih i svjesno nepoštenih, onih koje zovemo jaki ljudi, oslobođenih svih intelektualnih i moralnih predrasuda, ravnodušnih na sva uvjerenja, koji se služe svim sredstvima da postignu cilj. Međutim,tvi posebni ljudi i u najpodmićenijim klasama čine samo neznatnu manjinu; većina je poput ovaca kao i sav ostali narod. Naravno da ta većina podnosi utjecaj interesa manjine koja joj pruža uvjete za život. Ne možemo prihvatiti tvrdnju da ona sluša samo vlastiti egoizam. Velika većina ljudi, čak i djelo mično podmićenih, kad djeluje kolektivno, ne može biti tako izopačena. U svakom kolektivnom društvu, a posebno u tradicionalnim, povijesnim, poput klasa, koje su dospjele do toga da negiraju i da se protive interesu i pravu svakoga, jedan princip moralnosti, vjere, bilo kojeg vjerovanja, bez sumnje neracionalnog i vrlo često smiješnog i uskog ali iskrenog, čini nužan moralni uvjet njihove egzistencije.
Zajednička i osnovna pogreška svih idealista, koja je zapravo logična posljedica cijeloga njihova sustava, jest u tome da traže temelj morala u izoliranog pojedinca, dok se on može naći samo u udruženih pojedinaca. Da bismo to dokazali, počnimo s pravednim opisom izoliranog ali apsolutnog pojedinca idealista.
Ljudski osamljen i apstraktan pojedinac fikcija je slična božjoj, jer su obje istodobno stvorene narodnom maštom ili djetinjastim razlogom, ne osmišljenim, eksperimentalnim i kritičkim, nego imaginarnim, a zatim su razvijane, objašnjavane i dogmatizirane u teološkim i metafizičkim teorijama idealističkih mislilaca. One obje, predstavljajući abstractum lišen svakog sadržaja i nespojiv s realnošću, svršavaju u Ništavilu. Vjerujem da sam dokazao pokvarenost božje fikcije; poslije ću još govoriti o njezinu apsurdu. Sada želim analizirati koliko nemoralnu toliko apsurdnu fikciju apsolutnoga ili apstraktnoga ljudskog pojedinca, kojeg moralisti idealističke škole uzimaju kao temelj svojih političkih i društvenih teorija.
Neće mi biti teško dokazati da je ljudski pojedinac, kojeg oni hvale i vole, savršeno nemoralno biće. To je personificirani egoizam, nedruštveno biće par excellence. Budući da je obdaren besmrtnom dušom, neograničen je i potpun u sebi; dakle, ne treba mu nitko, pa ni Bog, da ne kažem ni drugi ljudi. Logički, on ne bi smio podnositi postojanje ravnopravnog nadmoćnijeg pojedinca, jednako besmrtnog i neograničenog, ili još besmrtnijeg i neograničenijeg nego što je on, ni pokraj sebe ni iznad sebe. Morao bi biti jedini čovjek na svijetu, ne bi trebao biti jedinstveno biće, odnosno sav svijet. Jer, neograničeno koje nalazi bilo što izvan sebe, nailazi na granicu, nije više neograničeno, a kad se sretnu dva neograničena, ona se poništavaju.
Zašto teolozi i metafizičari, zapravo tako suptilni logičari i dalje uporno ustraju u nedosljednosti time što zagovaraju postojanje velike većine besmrtnih ljudi, prema tome jednako neograničenih, a iznad njih postojanje Boga, još besmrtnijeg i neograničenijeg? Na to su bili prisiljeni apsolutnom nemogućnošću da negiraju stvarno postojanje, moralnost kao i međusobnu nezavisnost milijuna ljudskih bića koja su živjela i žive na ovoj Zemlji. Tu činjenicu uz najbolju volju nisu smjeli zanemariti. Logički je iz toga trebalo zaključiti da duše nisu besmrtne i da ne postoje izvan svojega tjelesnog i smrtnog okvira i da su, ograničavajući se u međusobnoj zavisnosti, jer izvan sebe sreću mnoštvo različitih predmeta, ljudski pojedinci kao i sve drugo što postoji na ovom svijetu, prolazna, dovršena i ograničena bića. Međutim, kad bi sve to priznali, morali bi odustati od osnovnih postavki svojih idealnih teorija, morali bi stati pod zastavu čistog materijalizma ili eksperimentalne i racionalističke znanosti. Na to ih poziva i moćan glas stoljeća.
Na taj se glas oni oglušuju. Po prirodi su nadahnuti, profete, doktrinari i svećenici; njihov duh vode suptilne laži metafizike i navikao je na tminu idealističkih fantazija, tako da oni ustaju protiv iskrenih zaključaka i jednostavne istine. Tako je se boje da radije podnose proturječje koje sami stvaraju apsurdnom fikcijom besmrtne duše, a kojoj moraju tražiti rješenje u novoj apsurdnosti, odnosno božjoj fikciji. S teoretskog gledišta, Bog je u stvari posljednji zakon i vrhovni izraz svih apsurdnosti i kontradikcija idealizma. U teologiji, koja predstavlja djetinjastu i naivnu metafiziku, pojavljuje se kao temelj i prvi uzrok apsurda, dok je u metafizici u užem smislu riječi, tj. u dotjeranoj i racionaliziranoj teologiji, Bog posljednja instanca i vrhovno utočište tako da se kontradikcije, koje se čine nerješive u stvarnom svijetu, objašnjavaju u Bogu i Bogom, tj. apsurdom koji je umotan u racionalni privid.
Osobno postojanje Boga i besmrtnost duše dvije su neodvojive fikcije, dva pola istog apsolutnog apsurda, jedan izaziva drugi i uzalud traži svoje objašnjenje i razlog postojanja u drugome. Tako je i s očitom kontradikcijom koja postoji između pretpostavljene neograničenosti svakog čovjeka i stvarne činjenice postojanja mnogih ljudi, dakle mnoštva neograničenih bića koja su jedna izvan drugih i prema tome se neminovno ograničavaju; između njihove smrtnosti i besmrtnosti; između njihove prirodne ovisnosti i apsolutne neovisnosti jednog o drugome, idealisti imaju samo jedan odgovor: Bog – ako vam taj odgovor ništa ne objašnjava i ne zadovoljava vas, to gore po vas. Ne mogu vam dati drugi.
Fikcija besmrtnosti duše i individualnog morala, koji je njihova neminovna posljedica, negacije su svakog morala. Ovom prilikom moramo odati priznanje teolozima koji, dosljednije i logičnije nego metafizičari, odvažno negiraju ono što danas nazivamo nezavisnim moralom, razložno objašnjavajući da od trenutka kada prihvaćamo besmrtnost duše i postojanje Boga, moramo prihvatiti jedan jedini moral, a to je božji zakon, vjerski moral, odnosno odnos besmrtne duše prema Bogu milošću božjom. Izvan tog iracionalnoga čudesnog i mističnog odnosa, jedinoga svetog i spasonosnog, i izvan posljedica koje iz toga proizlaze za čovjeka, svi su ostali odnosi ništavni. Božji je moral apsolutna negacija ljudskog morala.
Božji je zakon savršeno izražen ovom kršćanskom maksimom: „Voljet ćeš Boga više nego samoga sebe, a bližnjega svoga isto kao sebe,“ što implicira žrtvovanje sebe i svog bližnjega Bogu. Možda je žrtvovanje sebe ludost; ali žrtvovanje svog bližnjeg je s ljudskog gledišta apsolutno nemoralno. Zašto sam prisiljen na neljudsko žrtvovanje? Zbog spasa duše. To je posljednja riječ kršćanstva. Dakle, da bih zadovoljio Boga i spasio svoju dušu, moram žrtvovati svog bližnjeg. To je apsolutni egoizam. Taj ni umanjeni ni uništeni egoizam, nego dobro maskiran u katolicizam prisilnom kolektivnošću i autoritativnim, hijerarhijskim i despotskim jedinstvom crkve, javlja se u čitavoj svojoj ciničkoj otvorenosti u protestantizmu, koji je neke vrste „spašavaj se tko može“.
Metafizičari se trude ublažiti taj egoizam koji je svojstven i osnovni princip svih idealističkih doktrina, govoreći što je moguće manje o odnosima čovjeka s Bogom, a mnogo više o međusobnim odnosima ljudi. To nije ni lijepo, ni iskreno, ni logično od njih; jer od trenutka kad prihvaćamo postojanje Boga, prisiljeni smo prihvatiti nužnost odnosa čovjeka s bogom; moramo priznati da su u prisutnosti tih odnosa s apsolutnim i vrhunskim bićem svi ostali odnosi neminovno simuilirani. Ili bog doista nije bog, ili njegova prisutnost sve apsorbira i ruši. Ali, nećemo se na tome zadržavati...
Metafizičari dakle traže moral u međusobnim odnosima ljudi, i istodobno smatraju da je on apsolutno individualna činjenica, božji zakon ispisan u srcu svakog čovjeka, neovisno o njegovim odnosima s drugim ljudskim pojedincima. To je nerazmrsivo proturječje na kojem se temelji moralna teorija idealista. Od trenutka kako nosim, prije svojih odnosa s društvom i prema tome neovisno o utjecaju društva na moju ličnost, moralni zakon koji je bog sam ispisao u moje srce, taj je zakon neminovno stran i ravnodušan, da ne kažem neprijatelj mog postojanja u društvu; on se ne može odnositi na moju vezu s ljudima, nego isključivo regulirati moje odnose s Bogom, kao što to vrlo logički dokazuje teologija. Što se tiče ljudi, oni su mi s gledišta tog zakona apsolutno strani. Moralni je zakon nastao i upisao se u moje srce izvan mojih odnosa s njima i s njima nema ništa zajedničko.
Ali, reći će netko, taj vam zakon upravo naređuje da volite ljude isto kao i sebe, zato što su vam oni slični i da im ne činite ništa što ne želite da vama bude učinjeno, da pazite na ravnopravnost, moralnu jednakost i pravdu. Na to bih odgovorio: ako je istina da moralni zakon sadržava tu naredbu, moram zaključiti da se u mom srcu nije izolirano oblikovao ni bio ispisan; on neminovno pretpostavlja prethodno postojanje mojih odnosa s drugim ljudima, meni sličnima, i prema tome ne stvara te odnose nego, nalazeći ih već prirodno uspostavljene, samo ih regulira i na neki je način njihova razvijena manifestacija, objašnjenje i proizvod. Otuda proizlazi da moralni zakon nije individualna činjenica, nego društvena.
Da je drukčije, bio bi apsurdan moralni zakon upisan u moje srce; on bi upravljao mojim odnosima s bićima s kojima nemam nikakve veze i za koje čak ne znam da postoje.
Na to metafizičari imaju odgovor. Oni kažu da ga svaki ljudski pojedinac rođenjem donosi, božjom rukom upisan u srce, ali da je tamo u latentnom stanju, da ga pojedinac može realizirati i dešifrirati samo ako se razvija u društvu sebi sličnih; da jednom riječju čovjek stiže do spoznaje tog zakona, njemu inherentnog, samo preko svojih odnosa s drugim ljudima. Tim objašnjenjem, ako ne razložnim, a ono barem prihvatljivim, stigli smo do nauke o idejama, osjećajima i urođenim principima. Tu nauku poznajemo; ljudska duša, besmrtna i neograničena u biti, ali tjelesno određena, ograničena, otežana i da tako kažemo, zaslijepljena i upropaštena u svom realnom postojanju, sadržava sve te vječne i božanske principe, a da to sama i ne zna. Besmrtna, mora neminovno biti vječna u prošlosti i u budućnosti. Jer, da je imala početak, neizbježno bi imala i kraj, i ne bi bila besmrtna. Što je postala, što je učinila za cijelu tu vječnost koju je ostavila iza sebe? Samo bog to zna; ona se ne sjeća, to ne zna. To je velika tajna, puna očitih kontradikcija koje ćemo riješiti uz pomoć vrhovne kontradikcije, tj. Boga. Ona je sačuvala, a da sama za to i ne zna, u ne znam kojem pretincu svog bića, sve božanske principe. Međutim, izgubljena u zemaljskom tijelu, otupjela u grubim materijalnim uvjetima rođenja i postojanja na zemlji, više nema sposobnosti da ih shvati, ni moći da ih se prisjeti. To je kao da ih uopće nije ni imala. Ali evo, u društvu se sreće mnoštvo ljudskih duša, sve jednako besmrtnih u biti, i jednako otupjelih, upropaštenih i materijaliziranih u stvarnom postojanju. Kao prvo, one se tako slabo prepoznaju, da jedna materijalizirana duša jede drugu. Znamo da je ljudožderstvo prva faza ljudskog roda. Zatim se, uz neprekidnu žestoku borbu, svaka trudi da podjarmi sve ostale – to je drugi period robovanja, koji ni dan-danas nije završen. Ni u ljudožderstvu ni u ropstvu ne nalazimo traga božjih principa. Ali u neprekidnoj međusobnoj borbi naroda i ljudi koja čini povijest, i nakon bezbrojnih patnji koje su njezin najočitiji rezultat, duše se malo-pomalo bude, izlaze iz zatupljenosti, vraćaju se sebi, prepoznaju se i sve više produbljuju u svojoj intimi, međusobno izazvane i potaknute, počinju se prisjećati, prvo predosjećati, zatim nazirati i jasnije shvaćati principe koje je Bog tijekom vječnosti ispisao vlastitom rukom.
To se buđenje i prisjećanje ne zbiva najprije u najneograničenijim i najbesmrtnijim dušama, jer bi to bio apsurd; neograničeno ne dopušta ni više ni manje, što znači da je duša najvećeg idiota isto tako besmrtna i neograničena kao duša najvećeg genija; buđenje i prisjećanje zbiva se u najmanje grubo materijaliziranim dušama koje su samim tim sposobnije probuditi se i prisjetiti. To su genijalni ljudi, božji zanesenjaci, otkrivači, zakonodavci, proroci. Kad su jednom ti veliki i sveti ljudi, nadahnuti i izazvani duhom, bez kojeg ništa veliko ni dobro ne nastaje na ovome svijetu, kad su dakle jednom našli u sebi jednu od božjih istina koju svaki čovjek i ne znajući nosi u duši, naravno da grubo materijaliziranim ljudima postaje mnogo lakše ista otkrića učiniti na sebi. Tako se svaka velika istina, svi vječni principi koji se u povijesti javljaju kao božja otkrića, kasnije svode na božanske istine, koje doduše svatko može i mora pronaći u sebi i priznati za temelje vlastite neograničene biti, ili svoje besmrtne duše. To objašnjava kako istina koju otkriva samo jedan čovjek, šireći se malo-pomalo prema vani, stvara učenike, isprva malobrojne i uglavnom proganjane zajedno s gospodarom od masa i službenih predstavnika društva; međutim, šireći se sve više upravo zbog tih progona, ona napokon prije ili kasnije ovladava kolektivnom sviješću, i jer je dugo bila isključivo individualna istina, mijenja se napokon u društveno prihvatljivu istinu; dobro ili loše primljena u javnim i privatnim društvenim institucijama, ona postaje zakon. To je opća teorija materijalista metafizičke škole. Na prvi pogled vrlo je prihvatljiva i kao da izmiruje najoprečnije stvari: božje objave i ljudski razum, besmrtnost i apsolutnu nezavisnost pojedinaca s njihovom moralnošću i apsolutnom zavisnošću, individualizam i socijalizam. Međutim, pobliže ispitujući tu teoriju i njezine posljedice, lako ćemo uvidjeti da je to samo prividno izmirenje koje pod lažnom maskom racionalizma i socijalizma prikriva antički trijumf božjeg apsurda nad ljudskim razumom i individualnog egoizma nad društvenom solidarnošću. U posljednjoj fazi ona dovodi do odvajanja i apsolutnog izoliranja pojedinaca i prema tome do negacije svakog morala.
Usprkos stremljenjima čistom racionalizmu, ona počinje negacijom svakog razloga, apsurdom, fikcijom neograničenog koje se gubi u ograničenome, ili pretpostavkom o duši, o mnoštvu besmrtnih duša smještenih i zatvorenih u smrtna tijela. Da bi ispravila i objasnila taj apsurd, prisiljena je da dozove u pomoć drugi apsurd par excellence, tj. Boga, oličenje besmrtne duše, osobne, nepromjenjive, smještene i zatvorene u prolazni i smrtni svijet, a koji uza sve to čuva svoju sveznanost i svemoć. Kad joj postavljaju radoznala pitanja, ne može na njih odgovoriti, jer apsurd nema odgovora ni objašnjenja, ta nam teorija odgovara strašnim imenom Boga, koje ne znači apsolutno ništa ili znači nemoguće i njime sve objašnjava i rješava. To je njezina stvar i pravo, i upravo se zato manje-više poslušna kćerka i nasljednica teologije zove metafizika.
Ovdje moramo razmotriti moralne posljedice njezine teorije. Kao prvo konstatirajmo da je njezin moral, usprkos socijalističkom prividu, duboko i isključivo individualan, nakon čega nam neće biti teško dokazati da je s istim dominantnim karakterom zapravo negacija svakog morala.
Po toj teoriji besmrtna i individualna duša svakog čovjeka, neograničena i u biti apsolutno potpuna, i kao takva ne treba nikoga, nema potrebe za odnosima s drugim bićima da bi se upotpunila, zatvorena je i kao uništena u smrtnom tijelu. U tom opadajućem stanju, čiji će nam razlozi vjerojatno ostati vječno nepoznati, zato što ih ljudski duh ne može objasniti, jer je jedino objašnjenje u apsolutnoj tajni, u bogu; svedena na materijalno stanje i apsolutnu zavisnost prema vanjskom svijetu, ljudska duša treba društvo da bi se probudila, ponovno prisjetila, ponovno stekla svijest o sebi i božjim principima, koje joj je bog oduvijek postavljao i koji čine njezinu vlastitu bit. Takva je priroda i socijalistička strana te teorije. Odnosi čovjeka prema čovjeku i svakog ljudskog pojedinca prema svim ostalima, jednom riječju društveni život, ovdje se pojavljuju samo kao neminovno sredstvo razvoja, prijelazni most, a ne cilj; apsolutni i posljednji cilj svakog ljudskog pojedinca jest on sam, izvan svih ostalih ljudskih pojedinaca, to je on u prisutnosti apsolutne individualnosti, tj. Boga. Ljudi su mu bili potrebni samo da iziđe iz zemaljskog uništenja, da se ponovno nađe, da ponovno stekne svoju besmrtnu bit, i kad ju je jednom našao, budući da je život crpio samo iz nje, on im okreće leđa i ostaje uronjen u kontemplaciju mističnog apsurda, u obožavanje svog Boga.
Održao je neke odnose s ljudima, ne zbog moralne potrebe, ni ljubavi prema njima, jer volimo zapravo ono što trebamo ili što treba nas; a čovjeku koji je našao svoju neograničenu i besmrtnu bit, znači ispunjenom u sebi, ne treba nitko, potreban mu je samo bog, koji nekim čudom, što ga shvaćaju samo metafizičari, kao da posjeduje neograničeniju neograničenost i besmrtniju besmrtnost od ljudi; unaprijed podržavan božanskim sveznanjem i svemoći, slobodan i zadubljen u duhovne misli, nema potrebe za drugim ljudima. Dakle, ako s njima i dalje održava neke odnose, postoje samo dva razloga.
Dok god posjeduje vlastito smrtno tijelo, mora jesti, štititi se, pokrivati, braniti se kako od vanjske prirode tako od napada ljudi, i ako je civiliziran čovjek, treba mu niz materijalnih stvari koje čine udobnost, ugodnost i raskoš, i dok za većinu njih naši očevi nisu niti znali, danas se te iste stvari u cijelom svijetu smatraju prijeko potrebnima. Mogao bi doduše slijediti primjer svetaca prošlih stoljeća i, izolirajući se u kakvoj spilji, hraniti se korijenjem. Međutim, čini se da to ne dolikuje modernim svecima, koji misle da je materijalna udobnost nužna za spas duše. Prema tome, sve mu te stvari trebaju, a one se proizvode samo kolektivnim radom svih ljudi; izolirani rad jednog čovjeka ne bi proizveo ni milijunti dio. Otuda proizlazi da čovjek s besmrtnom dušom i unutarnjom slobodom nezavisnom od društva, tj. moderan svetac, materijalno ovisi o društvu, a da s moralnog gledišta ne osjeća nikakvu potrebu za njim.
Koje ćemo ime nadjenuti odnosima koji su motivirani isključivo materijalnim potrebama, a nikakva ih moralna potreba ne potvrđuje? Jedno jedino je moguće, a to je eksploatacija. Doista, u metafizičkom moralu i buržujskom društvu, koje se kao što znamo temelji na tom moralu, svaki pojedinac neminovno postaje eksploatator društva, tj. sviju, a država je samo, u svojim različitim oblicima, od teokratske države i najapsolutnije monarhije do najdemokratskije republike izglasane najširim izborima, regulator i jamac uzajamne eksploatacije.
U buržoaskom društvu koje se zasniva na metafizičkom moralu, svaki se pojedinac zbog potrebe ili po logici svoje pozicije pojavljuje kao eksploatator ostalih zato što sve njih treba materijalno, a nikoga moralno. Dakle, svatko izbjegava društvenu solidarnost kao zapreku punoj slobodi vlastite duše, a traži je samo zato da bi održao svoje tijelo, odnosno cijeni je isključivo zbog osobne materijalne koristi, i daje joj samo ono što je apsolutno nužno da bi stekao ne pravo, nego moć da sebi osigura tu korist. Svatko gleda na nju samo kao eksploatator. No, kad su svi eksploatatori, između njih mora biti sretnih i nesretnih, jer svaka eksploatacija treba eksploatatore. Prema tome, ima eksploatatora moćnih u stvarnosti; ostali, tj. brojni narod, želi moć ali u stvarnosti je ne posjeduje. Zapravo, on je vječno eksploatiran. Evo do čega s pozicija društvene ekonomije dovodi metafizički ili buržujski moral; do rata bez milosti i primirja između pojedinaca, do grčevitog rata, u kome veći broj pogiba da bi osigurao pobjedu i blagostanje manjem broju.
Drugi razlog koji će navesti pojedinca, koji je stigao do punog posjedovanja samoga sebe, da održi odnose s drugima, jest želja da udovolji bogu i ispuni njegovu drugu zapovijed; sve ljude, svoje bližnje isto kao samoga sebe i da im čini, za ljubav božju, sve ono što želi da njemu bude učinjeno.
Obratite pažnju na riječi: „za ljubav božju“; one savršeno objašnjavaju karakter jedine moguće ljudske ljubavi prema metafizičkom moralu, koji naglašava da ljude ne treba voljeti zbog njih samih ili zbog vlastite potrebe, nego isključivo zato da bismo zadovoljili vrhovnog gospodara. Uostalom, tako i treba da bude; jer od trenutka kada metafizika prihvaća postojanje boga i odnose čovjeka s njim, ona im mora, kao i teologija, podrediti sve ljudske odnose. Pojam boga apsorbira, uništava sve što nije bog, zamjenjujući božanskim fikcijama sve ljudske i zemaljske činjenice.
Po metafizičkom moralu, čovjek koji je postigao svijest o svojoj besmrtnoj duši i individualnoj slobodi pred bogom i u njemu, ne može voljeti ljude, zato što ih moralno više ne treba, a još jednom dodajem, možemo voljeti samo onoga tko nas treba.
Ako se može vjerovati teolozima i metafizičarima, prvi je uvjet potpuno ispunjen u odnosima čovjeka s bogom, jer, smatraju oni, čovjek ne može bez boga. Čovjek, dakle, može i mora voljeti boga jer ga toliko treba. Što se tiče drugog uvjeta, tj. da možemo voljeti samo onoga kome ta ljubav treba, taj nije ostvaren u čovjekovim odnosima s bogom. Bilo bi bogohuljenje reći da je bogu potrebna ljudska ljubav. Jer, osjećati potrebu za nečim, znači da vam nedostaje nešto što je nužno, uvjet postojanja, i prema tome znak slabosti, priznanje nemoći. Apsolutno potpun u sebi, bog ne treba nikoga i ništa. Budući da mu ne treba ljubav drugih ljudi, on ih ne može voljeti; i ono što nazivamo njegovom ljubavlju prema ljudima samo je ugnjetavanje, jednako ako ne i gore od onoga koje moćni njemački car još i dan-danas provodi nad svojim podanicima. Ljubav ljudi prema bogu jako podsjeća na onu koju su Nijemci osjećali prema svom vladaru, koji je danas tako moćan da poslije boga ne poznajemo veće moći od njegove.
Prava, istinska ljubav, kao izraz uzajamne potrebe, postoji samo među jednakima. Ljubav višega prema nižemu je ugnjetavanje, pritisak, preziranje, egoizam, ponos i oholost koji trijumfiraju u osjećaju moći nad drugima. Ljubav nižega prema višemu poniženje je, strah i nada roba koji od gospodara očekuje bilo zlo, bilo dobro. Takva je priroda tzv. božje ljubavi prema ljudima i ljudi prema bogu. To je despotizam jednoga i robovanje drugih.
Što zapravo znače riječi: voljeti ljude i činiti im dobro zbog ljubavi prema bogu? Znači da s njima treba postupati onako kako bog želi; a kako bog želi da se s njim postupa? Kao s robovima. Bog je po svojoj prirodi prisiljen s njima tako postupati. Budući da je on apsolutni gospodar, na njih nužno mora gledati kao na apsolutne robove; ako ih takvima smatra, tako će se prema njima i odnositi. Postoji samo jedan način da se s njima izjednači a taj je da abdicira, da se poništi i da nestane. Međutim, bio bi to prevelik zahtjev na njegovu svemoć. On u najgorem slučaju može, da bi uskladio neobičnu ljubav koju osjeća prema ljudima sa svojom vječnom pravednošću, ne manje neobičnom, žrtvovati svog jedinog sina, kako nas uči Evanđelje; ali, odreći se vlasti, počiniti samoubojstvo zbog ljubavi prema ljudima, morat će jedino ako ga na to prisili znanstvena kritika. Dok mu god lakovjerna ljudska mašta bude dopuštala da postoji, bit će uvijek apsolutni gospodar robova. Očito je iz toga da postupati s ljudima prema bogu znači zapravo postupati s njima kao s robovima. Ljudska je ljubav po bogu ljubav prema vlastitom ropstvu. Ja kao besmrtan i potpun pojedinac, zahvaljujući bogu, slobodan sam upravo zato što sam božji rob, i ne trebam drugog čovjeka da mi pruži sreću i potpuniju intelektualnu i moralnu bit; dakle, s ljudima održavam odnose zbog poslušnosti prema bogu i voleći ih zbog ljubavi prema bogu, postupajući kako bog zahtijeva, želim da budu božji robovi kao i ja. Dakle, svidi li se vrhovnom gospodaru izabrati mene da njegovu svetu volju provodim na zemlji, znat ću ih na to prisiliti. Takva je prava bit onoga što iskreni i ozbiljni božji obožavaoci zovu ljubav prema ljudima. To nije toliko požrtvovnost onih koji vole, koliko prisiljena žrtva onih koji su objekti, odnosno žrtve te ljubavi. To nije njihovo oslobođenje, nego podčinjenost što većoj božjoj slavi. I tako se božji autoritet pretvara u ljudski, tako crkva utemeljuje državu.
Prema toj teoriji, svi bi ljudi na taj način trebali služiti bogu. Ali znamo da su svi pozvani, a da izabranih ima malo. Uostalom, da su svi jednako sposobni da to ispune, tj. da su svi dospjeli do istog stupnja intelektualnog i moralnog savršenstva, svetosti i slobode u bogu, ta bi služba postala beskorisna. Ako je nužna, znači da velika većina ljudskih pojedinaca nije stigla do tog stupnja, iz čega proizlazi da se s još neukom i neupućenom masom mora postupati onako kako bog zapovijeda, tj. njom će upravljati, podčinjavat će je manji broj svetaca, koje na ovaj ili onaj način bog ne zaboravlja izabrati i postaviti na privilegirani položaj koji će im omogućiti da obave svoju dužnost.*
Za vladu narodnih masa, nema sumnje za njihovo vlastito dobro, za spas njihovih duša ako ne i tijela, u teokratskim i aristokratskim državama, za svece i plemiće u naučnim, liberalnim, čak republikanskim državama koje su formirane univerzalnim izborom, za inteligentne i bogate, bitna je jedna rečenica: „Sve za narod, ništa iz naroda.“ (Tout pour le peuple rien par le peuple.) To znači da su sveci, plemići ili privilegirani ljudi, bilo s gledišta znanstveno razvijene inteligencije ili bogatstva, bliži idealu ili bogu, tvrde jedni, ili razumu, pravdi i pravoj slobodi, tvrde drugi, nego narodne mase, i zato im je povjerena sveta i plemenita dužnost da ih upućuju. Žrtvujući vlastite interese i zanemarivši svoje poslove, moraju se posvetiti sreći mlađeg brata, tj. naroda. Vladanje nije zadovoljstvo nego mučna dužnost: pri tome se ne traži zadovoljenje vlastite ambicije, taštine ili pohlepe, nego isključivo prilika da se može posvetiti sreći ostalih. Zato je vjerojatno broj izvršilaca službenih dužnosti malen, a kraljevi i ministri, veliki i mali službenici primaju vlast samo zato da bi se mogli brinuti za druge.
To su dakle, u društvu zamišljenom prema teoriji metafizičara, dva različita, čak i oprečna, tipa odnosa koji mogu postojati među pojedincima. Prvi je eksploatacija, drugi vlada. Ako vladati znači žrtvovati se za dobro onih kojima se vlada, onda je drugi odnos u potpunoj kontradikciji s prvim, tj. eksploatacijom. Da se razumijemo. Prema idealnoj teoriji, bilo teološkoj, bilo metafizičkoj, riječi „dobrobit masa“ ne mogu označavati njihovo zemaljsko blagostanje, ni vremensku sreću; što znači nekoliko desetaka godina zemaljskog života u usporedbi s vječnošću. Prema tome, mase ne treba upućivati neprimjerenoj sreći koju nam pruža materijalna moć na zemlji, nego njihovom vječnom spasenju. Lišavanja i materijalne patnje mogu se smatrati pomanjkanjem odgoja, jer prevelika tjelesna uživanja ubijaju besmrtnu dušu. U tom slučaju kontradikcija nestaje; eksploatirati i vladati znači isto, jedno upotpunjuje drugo i služi mu napokon kao sredstvo i cilj.
EKSPLOATACIJA I VLADA, prva osigurava sredstva drugoj i čini nužnu bazu i cilj svake vlade, koja pak osigurava i legalizira mogućnost eksploatiranja, a obje su dva nedjeljiva pojma onoga što zovemo politika. Još od početka povijesti one su oblikovale stvaran život država; teokratskih, monarhijskih, aristokratskih pa čak i demokratskih. Prije toga, pa sve do velike revolucije s kraja XVII stoljeća, njihova je uska veza skrivana iza religioznih fikcija, časnih i viteških, sve dok gruba ruka buržoazije nije rastrgala sve velove, uostalom već prozirne, sve dok njezin revolucionarni dah nije raspršio sve isprazne pretpostavke iza kojih su crkva i država, teokracija, monarhija i aristokracija mogle dugo vremena mirno raditi svoja sramotna povijesna zlodjela; sve dok buržoaziji nije dozlogrdilo da bude nakovanj, te je postala čekić; jednom riječju, otkako je uspostavila modernu državu, ta je kobna veza otkrivena svima kao stvarna i neosporavana istina.
Eksploatacija je vidljivo tijelo, a vlada je duša buržoaskog režima. A kao što smo upravo vidjeli, i jedna i druga su u toj uskoj povezanosti, s teoretske kao i praktične strane, neminovan i vjeran izraz metafizičkog idealizma, neizbježiva posljedica buržujske teze koja traži slobodu i moral pojedinaca izvan društvene solidarnosti. Ta teza dovodi do eksploatatorske vlade manjeg broja sretnih ili odabranih, i robovanja većeg broja, a za sve zajedno do negacije svakog morala i slobode.
Budući da sam pokazao kako idealizam, polazeći od apsurdnih ideja o bogu, od besmrtnosti duša, od prvotne slobode pojedinaca i njihova društveno ovisna morala, fatalno stiže do konsakracije robovanja i besmrtnosti, pokazat ću kako prava znanost, materijalizam i socijalizam – drugi je termin samo opravdan i potpun razvoj prvoga – upravo zato što kao polazište uzimaju materijalnu prirodu i prirodno i prvotno robovanje ljudi, i zato što sami sebe prisiljavaju da ne traže jednakost ljudi izvan, nego u srcu samoga društva, ne protiv njega, nego preko njega, moraju neminovno dostići uspostavljanje najšire slobode pojedinaca i ljudskog morala.
Prevela Dubravka Selaković
POLITIKA INTERNACIONALE
I
„Dosad smo mislili“, piše Montagne, „da su politička i religiozna mišljenja neovisna o članstvu Internacionale, i što se nas tiče mi zauzimamo to stanovište.“
Na prvi pogled bismo mogli povjerovati da gospodin Coullery ima pravo. Internacionala zaista ne pita novoga člana kod primanja je li vjernik ili ateist, pripada li kojoj određenoj partiji ili ne pripada. Pita ga jednostavno:
Jesi li radnik ili, ako nisi, imaš li potrebu i osjećaš li u sebi snagu da otvoreno, potpuno preuzmeš na sebe stvar radnika i s njom se identificiraš isključujući sve ostale pravce, koji bi joj se mogli suprotstaviti?
Znaš li da su radnici, koji proizvode sva bogatstva svijeta, koji stvaraju civilizaciju i koji su osvojili sve slobode za buržoaziju, danas osuđeni na bijedu, neznanje i robovanje? Jesi li shvatio da je glavni uzrok svem zlu koje trpi radnik upravo bijeda i da je ta bijeda, sudbina svih radnika na zemlji, nužna posljedica sadašnjeg ekonomskog uređenja društva a posebno slugovanja rada, što znači proletarijata, pod jarmom kapitala, što znači buržoazije?
Jesi li shvatio da između proletarijata i buržoazije postoji antagonizam, koji je nepomirljiv, jer je nužna posljedica njihovih položaja? Da se prosperitet buržoaske klase ne može dovesti u vezu s blagostanjem i slobodom radnika, jer se taj preveliki prosperitet osniva i može postojati samo na iskorištavanju i porobljavanju njihova rada i jer upravo zbog tog istog razloga prosperitet i ljudsko dostojanstvo radničkih masa apsolutno iziskuju uklanjanje buržoazije kao vlastite klase? Da je, shodno tome, rat između proletarijata i buržoazije neizbježan i završiti može samo uništenjem buržoazije?
Jesi li shvatio da nijedan radnik, ma koliko inteligentan i energičan bio, nije u stanju boriti se protiv te dobro organizirane moći buržoazije, moći koju uglavnom zastupa i podržava organizacija države, svih država? Da se ti, da bi postao jači, ne smiješ udruživati s buržujima – što bi s tvoje strane bila glupost ili zločin, jer su svi buržuji, uzeti kao takvi, naši nepomirljivi neprijatelji – ni s nevjernim radnicima koji bi u svom kukavičluku molili za smiješak i dobrobit buržuja, nego s poštenim, energičnim radnicima, koji otvoreno žele isto što i ti?
Jesi li shvatio da naočigled strašnoj koaliciji svih privilegiranih klasa, svih zemljoposjednika i kapitalista i svih država svijeta, nikada ne može pobijediti izolirano, lokalno ili nacionalno radničko društvo, čak i ako pripada jednoj od najvećih zemalja Evrope, i da bi se toj koaliciji suprotstavilo i ta pobjeda postigla ništa manje nije potrebno od ujedinjenja svih lokalnih i nacionalnih radničkih društava u jednu univerzalnu asocijaciju – za to je potrebna velika internacionalna asocijacija radnika svih zemalja.
Ako to sve znaš, dobro si razumio i zaista to želiš, dođi k nama, kakva god uostalom bila tvoja politička i religiozna vjera. No da bismo te mogli primiti, moraš nam obećati:
1. da ćeš odsad nadalje svoje osobne interese, čak i one tvoje obitelji, kao i svoja politička i religiozna uvjerenja i očitovanja podrediti vrhovnom interesu našega društva: borbi rada protiv kapitala, radnika protiv buržoazije na ekonomskom polju;
2. da nećeš nikada paktirati s buržujima zbog osobnih interesa;
3. nikada nastojati da sebe osobno ni za sebe osobno izdižeš iznad radničke mase, što bi te odmah pretvorilo u buržuja, neprijatelja i izrabljivača proletarijata; jer je sva razlika između buržuja i radnika u tome da prvi svoju sreću uvijek traži izvan kolektivnosti, a da je drugi traži samo i namjerava je naći samo u solidarnosti sa svima koji rade i koje izrabljuje buržoaski kapital;
4. uvijek ostati vjeran radničkoj solidarnosti; jer će se najmanja Internacionalina izdaja te solidarnosti smatrati najvećim zločinom i najvećom infamijom koje može počiniti jedan radnik.
Jednom riječju, moraš otvoreno i potpuno prihvatiti sve naše statute i svečano se obavezati da ćeš odsad svoje djelovanje i svoj život upravljati s njima u skladu.
Mislimo da su osnivači internacionalnog društva postupili vrlo mudro kad su prije svega isključili sva politička i religijska pitanja iz programa tog društva. Njima samima bez sumnje nisu nedostajali čvrsto izraženi politički i antireligijski stavovi, ali su se uzdržali da ih objavljuju u tom programu, jer je njihova glavna svrha bila prije svega ujediniti radničke mase civiliziranog svijeta u jednoj zajedničkoj akciji. Oni su nužno morali tražiti zajedničku osnovu, niz jednostavnih principa s obzirom na koje će svi radnici, kakva god inače bila njihova politička i religijska odstupanja, samo ako su ozbiljni radnici, što znači grubo izrabljivani i ispaćeni ljudi, naći i morati naći zajednički sporazum.
Da su oni podigli zastavu nekog političkog i antireligijskog sustava, bili bi ih, daleko od toga da radnici Evrope budu ujedinjeni, još više razjedinili, jer je uz pomoć neznanja radnika zainteresirana i u najvišem stupnju korumpirajuća propaganda svećenstva, vlada i svih građanskih političkih stranaka, ne isključivši čak ni najcrvenije, proširila u radničkim masama mnoštvo krivih ideja, i jer se te zaslijepljene mase na nesreću još vrlo često daju strašno zanijeti lažima, koje nemaju drugog cilja osim da ih dobrovoljne i glupe podrede interesima privilegiranih klasa, na štetu njihovih vlastitih.
Osim toga, postoji prevelika razlika između stupnja industrijskoga, intelektualnog i moralnog razvoja radničkih masa u različitim zemljama, a da bi bilo moguće ujediniti ih danas pod jednim jedinstvenim političkim i antireligijskim programom. Postaviti jedan takav program kao program Internacionale i onda ga učiniti apsolutnim uvjetom pristupa istoj, značilo bi da se želi organizirati sekta, a ne univerzalno društvo; to bi značilo ubiti Internacionalu.
Još je jedan drugi razlog uzrokovao da se prije svega iz programa Internacionale, barem na izgled i samo na izgled, eliminirala svaka politička tendencija.
Do današnjeg dana, od početka povijesti, nije postojala još politika naroda – pod narodom podrazumijevamo prost puk, radnički ološ koji svojim radom hrani svijet – postojala je samo politika privilegiranih klasa, onih klasa koje su se služile tjelesnom snagom naroda, da bi se međusobno svrgavale s prijestolja i jedna zauzimala mjesto druge. Narod je pak uvijek samo uzimao stranu jedne a protiv druge u neodređenom nadanju da će barem jedna od tih političkih revolucija, od kojih nijedna nije mogla bez naroda nastati ali nijedna nije bila za nj, donijeti olakšanje njegovoj bijedi i vječnom slugovanju. Uvijek je ostao razočaran. Čak ga je i velika francuska revolucija prevarila. Ona je uništila rodovno plemstvo i postavila buržoaziju na njegovo mjesto. Narod se više ne zove robom ili kmetom, on se prema pravu proklamira kao slobodno rođen, ali u suštini stvari njegovo robovanje i njegova bijeda ostaju isti.
I uvijek će ostati isti, dok se god narodne mase budu zabluđivale da služe kao instrument građanskoj politici, zvala se ta politika konzervativnom, liberalnom, progresističkom ili radikalnom, čak i onda kad sebi daje najrevolucionarniji zamisliv ton. Svaka građanska politika, naime, kakvo god bilo njeno ime i njena obojenost, može u osnovi imati samo jedan jedini cilj: održanje vladavine buržoazije – a vladavina buržoazije robovanje je proletarijata.
Što je Internacionala morala učiniti? Ona je prvo morala osloboditi radničke mase od svake građanske politike, morala je iz svog programa izbaciti sve građanske političke programe. No u trenutku njenog osnivanja nije na svijetu bilo nikakve druge politike osim one crkve ili monarhije ili aristokracije ili buržoazije; posljednja, pogotovu ona radikalne buržoazije bila je neosporno liberalnija i čovječnija od drugih; ali sve temeljene na isti način na izrabljivanju radničkih masa nisu u stvarnosti imale drugi cilj do prepiranja o monopolu u tom izrabljivanju. Internacionala je morala dakle početi s raščišćavanjem terena, a kako se svaka politika, sa stanovišta emancipacije rada, u to doba vezivala s reakcionarnim elementima, morala je prvo iz svoje sredine izbaciti sve poznate političke sustave, da bi na tim ruševinama građanskoga svijeta mogla osnovati istinsku politiku radnika, politiku internacionalnog društva. (»Égalité«, 7. 8. 1869.)
II
Utemeljitelji internacionalne radničke asocijacije djelovali su utoliko mudrije, što su izbjegavali ustanoviti političke i filozofske principe te asocijacije i dali joj prvo kao jedini osnovni princip samo isključivo ekonomsku borbu rada protiv kapitala – jer su bili sigurni da će radnik čim stupi na taj teren, čim se, vjerujući u svoje pravo kao i u brojčanu snagu svoje klase, sa svojim drugovima radnicima upusti protiv građanskog izrabljivanja u solidarnoj borbi, nužno snagom samih činjenica i razvojem te borbe biti doveden na to da spozna sve političke, socijalističke i filozofske principe Internacionale, koji su zapravo samo pravilno razgraničenje njene ishodišne točke i njezinog cilja.
Mi smo u našim zadnjim brojevima objasnili te principe. U političkom i socijalnom smislu njihova je nužna posljedica uklanjanje klasa, tj. klase buržoazije, danas vladajuće klase; uklanjanje teritorijalnih država, svih političkih otadžbina, i postavljanje na njihovim ruševinama velike internacionalne federacije svih nacionalnih i lokalnih produktivnih grupa. U filozofskom smislu bit će njihova također nužna posljedica uklanjanje kultova i svih religijskih sustava, budući da njihov cilj nije ništa manji od ostvarenja ljudskog ideala, ljudske sreće, jednakosti, pravde i slobode na zemlji, budući da oni time nastoje učiniti potpuno nekorisnima sve nebeske nadopune i sve nade u jedan bolji svijet.
Da se od samog početka oba ta cilja objave neobrazovanim, od dnevnog rada potištenim i demoraliziranim radnicima, koji su tako reći svjesno zatrovani perverznim doktrinama, koje im vlade u sporazumu sa svim privilegiranim kastama, svećenstvom, plemstvom, buržoazijom, šakom i kapom nude, oni bi se prepali; oni bi nas čak odbili, a da im ne bi palo na pamet da sve te ideje nisu nego najvjerniji izraz njihovih vlastitih interesa, da ti ciljevi donose ostvarenje njihovih najdražih želja, a da su nasuprot tome religiozne i političke predrasude, u ime kojih bi ih oni možda odbili, neposredan uzrok produženja svojeg robovanja i svoje bijede.
Treba naravno razlikovati predrasude narodnih masa od onih privilegirane klase. Predrasude masa, kako smo upravo rekli, zasnovane su samo na njihovom neznanju i njihovim su interesima potpuno suprotne, dok su predrasude buržoazije zasnovane upravo na interesima te klase i potvrđuju se nasuprot rastvornom djelovanju same građanske znanosti samo zahvaljujući kolektivnom egoizmu buržoazije. Narod hoće, ali ne zna; buržoazija zna, ali ne želi. Koje je od to dvoje neizlječivo? Bez svake sumnje buržoazija.
Opće pravilo: preobratiti se može samo one koji osjećaju potrebu za preobraćenjem, koji već u svojim instinktima ili u bijedi svog vanjskog ili unutarnjeg položaja nose sve to što im se želi dati; nikada se neće moći preobratiti oni koji ne osjećaju potrebu za promjenom, čak ni oni koji žele izići iz jedne situacije s kojom su nezadovoljni, ali su zbog prirode svojih moralnih, intelektualnih i socijalnih navika usmjereni tražiti bolji položaj u svijetu koji nije onaj naših ideja.
Preobratite, molim vas, na socijalizam plemića koji želi bogatstvo, buržuja koji bi želio biti plemić, ili čak i radnika, koji svim snagama svoje duše samo to želi da postane buržuj! Preobratite još i pravog ili uobraženog duhovnog aristokrata, poluobrazovanog, ili nekoga koji je samo četvrtinom, desetinom ili stotinom učen, ljude naučnog soja koji često samo slučajno loše ili dobro razumiju neke knjige, pa su puni arogantnog prezira za neobrazovane mase i uobražavaju da su pozvani stvoriti među sobom novu vladajuću, tj. izrabljujuću klasu. Nikakav razuman argument, nikakva propaganda neće biti u stanju preobratiti te nesretnike. Postoji samo jedno sredstvo koje bị ih moglo uvjeriti: činjenica sama; razaranje već i same mogućnosti privilegiranih stanja, svake vladavine i svakog izrabljivanja; to je socijalna revolucija, koja sve što na svijetu dovodi do nejednakosti briše i podnosi im pouku tako da ih prisiljava na to da svoju sreću traže u jednakosti i solidarnosti.
Drukčije je s ozbiljnim radnicima. Pod ozbiljnim radnicima podrazumijevamo sve one koji su težinom rada zaista potlačeni, sve one, položaj kojih je tako nesretan i tako bijedan da nijedan od njih ne može, izuzev samo pod sasvim izvanrednim okolnostima čak ni gajiti misao o tome da za sebe samoga ili samo za sebe samoga unutar današnjih ekonomskih prilika i u sadašnjem socijalnom miljeu postigne bolji položaj, npr. da postane majstor ili državni savjetnik. Ubrajamo naravno u tu kategoriju i rijetke i plemenite radnike koji su sigurno imali mogućnost da se izdignu individualno iznad radničke klase, ali tu priliku nisu htjeli iskoristiti i daju prednost odluci da još neko vrijeme solidarno sa svojim drugovima u bijedi trpe izrabljivanje buržoazije, nego da sami postanu izrabljivači. Njima nije potrebno preobraćenje, ti su već čisti socijalisti.
Mi govorimo o velikoj masi radnika koji su iscrpljeni od dnevnog rada, neobrazovani i bijedni. Ona je usprkos političkim i religioznim predrasudama, koje se doduše s djelomičnim uspjehom nastojalo utuviti u njihovu svijest, socijalistička, a da oni to ne znaju; ona je na temelju svoga instinkta i prisilom svoga vlastitog položaja socijalistička na ozbiljniji, stvarniji način nego svi znanstveni i građanski socijalisti zajedno. Oni su to po svojoj uvjetovanosti svoje materijalne egzistencije, po svim potrebama svoga bića, dok su spomenuti to samo po potrebama svoga mišljenja, a u stvarnom životu imaju uvijek potrebe čitavog bića mnogo jaču snagu nego potrebe mišljenja, jer je misao ovdje, kao svugdje i uvijek, izraz bića, refleks njegovih sukcesivnih razvojnih faza, no nikada temelj.
Ono što radnicima nedostaje nije zbilja, zbiljska nužnost socijalističkih aspiracija, nego samo socijalistička misao. Što svaki radnik na dnu svoga srca želi: potpuno ljudsku egzistenciju, što se tiče materijalnog blagostanja i duhovnog razvoja, temeljenu na pravednosti, tj. na jednakosti i slobodi svakog pojedinca i svih zajedno u radu – to se očito u sadašnjem političkom i socijalnom svijetu, koji se temelji na nepravednosti i ciničkom izrabljivanju rada radničkih masa, ne može ostvariti. Stoga je svaki ozbiljan radnik nužno socijalistički revolucionar, jer se njegova emancipacija može odviti samo rušenjem svega sada postojećega. Ili ta organizacija nepravednosti sa svim njenim aparatom neadekvatnih zakona i privilegiranih institucija mora propasti ili će radničke mase ostati osuđene na vječito robovanje.
To je socijalistička misao, čije se klice nalaze u instinktu svakog ozbiljnog radnika. Cilj je, dakle, dati mu punu svijest o tome što želi, izazvati u njemu nastajanje misli koja odgovara njegovom instinktu; jer će od trenutka kad se misao radničkih masa bude podigla na visinu njihova instinkta njezina volja biti određena i njena moć neodoljiva.
Što još sprečava brži razvoj te spasonosne misli u krilu radničkih masa? Njihovo neznanje i velikim dijelom političke i religiozne predrasude, s pomoću kojih se za to zainteresirane klase još danas trude, kako bi potamnile njihovu savjest i njihovu prirodnu inteligenciju. Kako se to neznanje može odstraniti, kako se te štetne predrasude mogu razoriti?
Bi li to bilo moguće obrazovanjem i propagandom?
To dvoje su bez sumnje velika i lijepa sredstva. No kod sadašnjeg stanja radničkih masa ona nisu dostatna. Izolirani radnik previše je iscrpljen od svoga rada i svoje dnevne brige da bi svom obrazovanju mogao posvetiti mnogo vremena. A tko bi uostalom činio tu propagandu? Bi li to bilo nekoliko poštenih socijalista iz buržoaskih redova, koji su bez sumnje puni plemenite volje, ali koji su malobrojni prije svega, da bi svojoj propagandi mogli dati cijelu potrebnu širinu i koji, budući da svojim položajem pripadaju jednom drugom svijetu, ne bi radništvo u njegovoj izopćenosti mogli tako savladati kako bi to bilo potrebno i koji bi u njemu izazivali više ili manje opravdano nepovjerenje?
„Emancipacija radnika mora biti djelo samih radnika“, kaže se u predgovoru svih naših statuta. I to je tisuću puta pravo kad se tako kaže. To je osnovni temelj naše velike asocijacije. No radnički svijet je općenito u neznanju, nedostaje mu teorija potpuno. Tako ostaje samo jedan jedini put, onaj njegove emancipacije praksom. Koja bi mogla i trebala biti ta praksa? Postoji samo jedna jedina, solidarna borba radnika protiv poduzetnika. To je organizacija i proces stupanja u savezništvo protivnih klasa.
(„Égalité“, 14. 8. 1869.)
III
Ako se Internacionala prema konzervativnim i reakcionarnim idejama u politici i religiji, koje bi radnici mogli imati prilikom svojeg pristupa u nju, u početku pokazuje popustljivom, ne događa se to zbog nemarnosti prema tim idejama. Ne može joj se predbaciti nemarnost kad ona te ideje prezire i svom snagom svojeg unutarnjeg bića odbija, jer svaka reakcionarna ideja, kako smo već pokazali, ruši sam temeljni princip Internacionale.
Ta joj se popustljivost, ponovno ćemo istaknuti, nadaje zbog visoke mudrosti. Kako ona točno zna da je svaki ozbiljan radnik socijalist po nužnostima koje proistječu iz njegova bijednog položaja i da njegove reakcionarne ideje, ako kakvih ima, mogu samo biti djelovanje njegova neznanja, ona računa na kolektivno iskustvo koje on neće propustiti steći u krilu Internacionale, a pogotovu na razvoj kolektivne borbe radnika protiv poslodavaca, da će ih tih reakcionarnih ideja osloboditi.
I zaista, čim je radnik stekao vjeru u mogućnost skorog radikalnog preokreta ekonomskog položaja, čim se on udružuje sa svojim drugovima i ozbiljno se počinje boriti za smanjenje svoga radnog vremena i povećanje svoje plaće, čim se on počne živahno interesirati za tu posve materijalnu borbu, sigurno je da će on gotovo sve svoje bavljenje nebom napustiti i da će dobrovoljno odustati od pomoći neba, navikavajući se sve više računati na kolektivnu moć radnika. Socijalizam u njegovu duhu zauzima mjesto religije.
Isto će takav slučaj biti s njegovom reakcionarnom politikom. Ona će izgubiti svoju glavnu podršku u onom stupnju u kojem će se savjest radnika osjećati oslobođenom od religioznog pritiska. Ekonomska borba će mu u svom razvoju i sve većem širenju sve više i na praktičan način i kolektivnim iskustvom pokazivati, takvim iskustvom, koje je nužno uvijek poučnije i šire od izoliranog iskustva, tko su njegovi pravi neprijatelji, naime privilegirane klase, svećenstvo, buržoazija, plemstvo i država; jer država postoji samo za zaštitu svih privilegija tih klasa i zauzima nužno stranu s njima protiv proletarijata.
Radnik koji tako stupa u borbu na kraju će nužno shvatiti nepomirljivu suprotnost, koja postoji između ta dva stupa akcije i njegovih najvrednijih ljudskih interesa, i kad je stigao do te točke, neće posustati da se prepozna kao revolucionarni socijalist i da kao takav javno i nastupi.
Drugačije je s buržujima. Svi njihovi interesi sukobljavaju se s ekonomskom transformacijom društva, i kad su njihove ideje isto takve, kad su te ideje reakcionarne ili, kako se to danas pristojno kaže, umjerene, kad njihov duh i njihovo srce odbijaju veliku akciju pravednosti i oslobođenja koju nazivamo socijalnom revolucijom, kad se oni plaše prave socijalne jednakosti, tj. istovremene političke, socijalne i ekonomske jednakosti, kad oni u dubini svoje duše žele sačuvati za sebe, za svoju klasu, za svoju djecu jedinu privilegiju, makar to bila privilegija inteligencije, kako to danas čine mnogi građanski socijalisti, kad osjećaju odvratnost prema sadašnjem uređenju ne samo svom logikom svoga duha nego i svom moći svoje strasti – onda je sigurno da će oni cijeloga svoga života ostati reakcionari, neprijatelji radničke klase. Ne smije im se dopustiti da se približe Internacionali.
Mora ih se držati na velikom odstojanju, jer bi oni mogli pristupiti Internacionali samo da bi je demoralizirali i odvratili od njena puta. Postoji uostalom nepogrešiv znak prema kojemu radnici mogu prepoznati dolazi li buržuj, koji zahtijeva da bude primljen u njihove redove, iskreno, bez sjene prevare i bez i najmanje subverzione zadnje primisli. Taj znak su odnosi koje je on sačuvao sa građanskim svijetom.
Antagonizam koji postoji između radničkog i građanskog svijeta poprima sve izrazitiji karakter. Tko god ozbiljno misli, i čiji su osjećaj i uobraženje ostali netaknuti od često nesvjesnog utjecaja zainteresiranih sofizama, mora danas shvatiti da između to dvoje nije moguće nikakvo pomirenje. Radnici žele jednakost, a buržuji žele održanje nejednakosti. Jedno, očigledno, poništava drugo. Stoga velika većina građanskih kapitalista i zemljoposjednika, onih koji imaju hrabrosti sebi otvoreno priznati što žele, ima također hrabrosti s istom otvorenošću objaviti gnušanje koje im ulijeva sadašnji pokret radničke klase. To su dakle odlučni i iskreni neprijatelji, njih poznajemo i to je dobro.
No ima jedna druga kategorija buržuja, koja nema iste otvorenosti, nema iste hrabrosti. Kao neprijatelji socijalne likvidacije, koju mi svom snagom duše prizivamo kao veliku akciju pravednosti, kao nužno ishodište i neophodnu bazu egalitarne i racionalne organizacije društva, kao takvi neprijatelji žele oni, kao svi drugi buržuji, održati ekonomsku nejednakost, taj izvor svih ostalih nejednakosti, i istodobno tvrde da i oni kao i mi žele potpunu emancipaciju radnika i rada. Oni protiv nas podržavaju sa strašću dostojnom najreakcionarnijih buržuja stvar robovanja proletarijata, odvajanje rada od nepokretnog ili kapitalističkog vlasništva, koje danas zastupaju dvije različite klase, i usprkos tome poziraju kao apostoli oslobođenja radničke klase od jarma vlasništva i kapitala!
Varaju li oni sebe ili žele prevariti? Neki se varaju u dobrom uvjerenju, mnogi žele prevariti; kod najvećeg broja njih radi se o obje stvari istodobno. Oni pripadaju kategoriji radikalnih buržuja i buržujskih socijalista, koji su osnovali Ligu mira i slobode.
Je li ta Liga socijalistička? Na početku i za prve godine njena postojanja, kako smo već imali priliku reći, ona je s gnušanjem odbacila socijalizam.
Prošle godine je na svom kongresu u Bernu trijumfalno odbila princip ekonomske jednakosti. Danas, jer osjeća da umire a htjela bi još malo živjeti, i jer napokon shvaća da odsada nije moguća nikakva politička egzistencija bez socijalnih pitanja, danas se naziva socijalističkom; postala je buržujski socijalistička: to znači da sva društvena pitanja želi riješiti na temelju ekonomske nejednakosti. Ona želi, mora održati kamatnu stopu i zemljišnu rentu, a pri tom tvrdi da oslobađa radnike! Trudi se da besmislici da egzistenciju.
Zašto to ona čini? Što je poziva da preuzme tako besmislen i jalov posao? Nije teško to razumjeti.
Veliki dio buržoazije umoran je od vladavine cesarizma i militarizma, koju je sama osnovala 1848. u strahu od proletarijata. Sjetite se samo lipanjskih dana, prethodnika prosinačkih dana, sjetite se nacionalne skupštine, koja je nakon lipanjskih dana sa svim glasovima protiv jednoga proklela i izvrijeđala slavnoga i može se reći herojskoga socijalista Proudhona, koji je sam imao hrabrosti toj bijesnoj hordi konzervativnih, liberalnih i radikalnih buržuja dobaciti izazov socijalizma. I ne smije se zaboraviti da se među tim Proudhonovim psovačima nalazi masa još živih i danas više nego ikada militantnih građana, koji su od tada postali mučenici slobode s aureolama prosinačkih proganjanja.
Nema dakle nikakve sumnje da je cijela buržoazija, uključujući i radikalnu, pravi tvorac cesarističkog i vojničkog despotizma, na čije se djelovanje ona danas tuži. Nakon što se njime poslužila protiv proletarijata, htjela bi se sada od njega osloboditi. Ništa nije prirodnije: ovaj režim je ponizuje i troši. No kako se toga osloboditi? Jednom je bila hrabra i moćna, imala je moći za osvajanje. Danas je klonula i slaba, s nesvjesticom koju imaju starci. Ona poznaje svoju slabost predobro i osjeća da sama ne bi mogla ništa. Treba dakle pomoć. Ta pomoć može biti samo proletarijat: stoga mora pridobiti proletarijat. No kako ga pridobiti? Obećanjima političke slobode i jednakosti? To su riječi koje više ne mogu potaknuti radnike. Oni su učili na vlastiti račun, shvatili su na temelju grubog iskustva, da te riječi njima ne znače ništa osim održanja svojeg ekonomskog slugovanja, koje je često bilo čak i jače nego prije. Ako vi, dakle, želite dotaći srce tih bijednih milijuna radničkih robova, govorite im o njihovom ekonomskom oslobođenju. Nema više nijednog radnika koji ne bi znao da je ono za njega jedino ozbiljan temelj svih drugih oslobođenja. Mora im se, dakle, govoriti o ekonomskim društvenim reformama.
„Sad ćemo“ – kazali su sebi oni koji su se pridružili Ligi za mir i slobodu – „mi o tome govoriti, nazivat ćemo se socijalistima. Obećat ćemo im ekonomske i socijalne reforme pod uvjetom da poštuju temelje civilizacije i građanske svemoći: individualno i nasljedno vlasništvo, kapitalni interes i zemljišnu rentu. Nagovorit ćemo ih na to da se radnik može osloboditi samo pod tim uvjetima, koji nama osiguravaju vladavinu a radnicima slugovanje.“
„Nagovorit ćemo ih dalje da je za ostvarenje svih tih socijalnih reformi nužno napraviti prvo dobru političku, isključivo političku revoluciju, koja u političkom smislu može biti toliko crvena koliko god se njima to sviđa, s mnogo skinutih glava, ako to bude potrebno, ali s najvećim poštovanjem za sakrosanktno vlasništvo, jednom riječju, potpuno jakobinska revolucija, koja bi nas učinila gospodarima situacije, a kad jednom budemo gospodari, dat ćemo radnicima što budemo mogli i što budemo htjeli.“
To je nepogrešiv znak, po kojemu radnici mogu prepoznati krivog socijalista, buržujskog socijalista: kad on, govoreći im o revoluciji ili, ako hoćete, o socijalnoj preobrazbi, njima kaže da politička preobrazba treba prethoditi ekonomskoj, kad negira da se obje moraju dogoditi istodobno ili, čak da bi politička revolucija morala biti nešto drugo nego neposredna i direktna provedba potpune i cjelokupne društvene likvidacije – onda mu oni mogu okrenuti leđa, jer je on tada ili budala ili licemjerni izrabljivač.
(„Égalité“, 21. 8. 1869.)
IV
Internacionalna asocijacija radnika mora se čuvati prije svega od utjecaja dviju vrsta buržujskih socijalista, da bi ostala vjerna svom principu i ne odstupila od jedinog puta koji je može odvesti u pravu luku: pristalicâ buržujske politike, uključujući i buržujske revolucionare i onih koji zastupaju buržujsku kooperaciju ili takozvanih praktičnih ljudi.
Osmotrimo prvo one prve.
Ekonomsko oslobođenje je, kao što smo rekli u prošlim brojevima, osnova svih drugih oslobođenja. Tim smo riječima rezimirali cijelu politiku Internacionale.
Zapravo čitamo u razmatranjima naših cjelokupnih statuta sljedeće objašnjenje: „Podjarmljivanje rada kapitalu izvor je svakog političkog, moralnog i materijalnog slugovanja, te je stoga emancipacija radnika veliki cilj kojemu se svaki politički pokret mora podvrći.“
Točno se podrazumijeva da je svaki politički pokret, kojemu nije neposrednan i direktan objekt definitivna i potpuna ekonomska emancipacija radnika i koji na svojoj zastavi nema na vrlo određen i sasvim jasan način ispisan princip ekonomske jednakosti, što znači potpuni povrat kapitala radu ili socijalnu likvidaciju – da je svaki takav politički pokret buržujski i kao takav mora biti isključen iz Internacionale.
Shodno tome mora politika buržujskih demokrata ili buržujskih socijalista biti nemilosrdno isključena, jer kad oni objašnjavaju da je „politička sloboda preduvjet ekonomske emancipacije“, oni pod tim riječima ne mogu razumjeti ništa drugo osim ovoga: „Političke reforme ili politička revolucija moraju prethoditi ekonomskim reformama ili ekonomskoj revoluciji; radnici se moraju prema tome udruživati u savez s više ili manje radikalnim buržujima, da bi prvo s njima izveli prvo, s ograničenjem da drugo neće izvesti protiv njih.“
Mi glasno protestiramo protiv takve sudbonosne teorije, koja bi radnike mogla dovesti samo na to da još jednom posluže kao sredstvo protiv sebe samih i nanovo budu izručeni izrabljivanju buržoazije.
Prvo osvojiti političku slobodu ne može značiti ništa drugo, nego nju osvojiti sasvim samu, dok bi barem nekoliko dana ekonomski i socijalni odnosi ostali u sadašnjem stanju, tj. zemljoposjednici i kapitalisti sa svojim sramnim bogatstvima a radnici sa svojom bijedom.
Kad je jednom ta sloboda osvojena – kaže se – poslužit će ona radnicima kao sredstvo za kasnije osvajanje jednakosti ili ekonomske pravednosti.
Sloboda je zaista veličanstveno i moćno sredstvo. Sve leži u tome da se zna hoće li se radnici njome zbilja moći poslužiti, hoće li ona zaista biti u njihovu posjedu, ili, kako je to dosad uvijek bilo, hoće li njihova politička sloboda biti samo varljiv pričin, fikcija?
Ne bi li radnik u svom sadašnjem ekonomskom položaju, kad mu se govori o političkoj slobodi, mogao odgovoriti refrenom jedne vrlo poznate pjesme:
Ne parlez pas de liberté
La pauvreté, c'est l'esclavage!
(Ne govorite o slobodi, siromaštvo je robovanje!)
I zaista se mora biti sklon iluzijama kako bi se uobrazilo da bi radnik u sadašnjim ekonomskim i socijalnim prilikama mogao od političke slobode imati potpunu korist, ozbiljno i stvarno je moći koristiti. Za to mu nedostaju dvije male stvari: slobodno vrijeme i materijalna sredstva.
Uostalom, zar nismo to jasno vidjeli u Francuskoj na dan poslije revolucije 1848., najradikalnije revolucije u političkom smislu, koja se mogla poželjeti?
Francuski radnici sigurno nisu bili indiferentni a ni neinteligentni, a morali su usprkos najširem općem pravu glasa pustiti buržoaziju da djeluje. Zašto? Jer su im nedostajala materijalna sredstva, koja su potrebna da politička sloboda postane stvarnost, jer su ostali robovi rada iznuđenog glađu, dok su radikalni, liberalni, čak i konzervativni buržuji, jedni republikanci otprije, drugi republici tek obraćeni, dolazili i odlazili, vrtjeli se okolo, slobodno govorili i konspirirali, jedni zahvaljujući svojim rentama ili svojim unosnim građanskim namještenjem, drugi zahvaljujući državnom budžetu, koji se naravno zadržao i bio čak veći nego ikada.
Zna se što je iz toga proizlazilo: prvo lipanjski dani, a kasnije, kao nužna posljedica, prosinački dani.
Ali, reći će se, radnici koji su tim iskustvom postali mudriji neće više u konstitutivne ili zakonodavne skupštine slati buržuje, slat će jednostavne radnike. Koliko god bili siromašni, radnici ipak mogu pokriti troškove izdržavanja svojih izaslanika. Znate li što će se iz toga izroditi? Radnički izaslanici, dovedeni u egzistencijalne uvjete građanstva i u atmosferu posve građanskih političkih ideja, prestavši biti pravi radnici da bi postali državnici, postat će buržuji, i čak i više buržuji nego sami buržuji. Jer ne stvaraju ljudi položaje, položaji naprotiv stvaraju ljude. A znamo iz iskustva da buržuji-radnici vrlo često nisu manje egoistični od buržujskih izrabljivača, nisu manje sudbonosni za Internacionalu od buržujskih socijalista, nisu manje tašti i smiješni od buržoazije s plemićkim titulama.
Može se činiti i govoriti što se hoće dokle god je radnik zatečen u svom sadašnjem položaju, neće za njega biti političke slobode, a ti koji ga pozivaju da osvoji političke slobode, a da prije toga ni ne dotakne goruća pitanja socijalizma, a da ne izgovori onu riječ koja buržujima izgoni krv iz lica: socijalna likvidacija, to mu jednostavno kažu: „Osvoji prvo slobodu za nas, da bi se mi njome poslije mogli poslužiti protiv tebe.“
Ali, reći će se, ti buržuji imaju dobre namjere i iskreni su. - Nema dobrih namjera ni iskrenosti koji bi izdržali utjecaje položaja, a kako smo rekli, radnici bi sami koji bi se u taj položaj doveli nužno postali buržuji, tako će tim prije buržuji koji u tom položaju ostaju upravo i ostati buržuji.
Ako neki buržuj inspiriran velikom strašću za pravdu, jednakost i čovječanstvo ozbiljno želi raditi za emancipaciju proletarijata, neka započne prvo s kidanjem svih političkih i socijalnih veza, svih odnosa interesa, kao onoga razuma, taštine srca s buržoazijom. Neka prvo shvati da pomirenje između proletarijata i te klase nije moguće, koja živeći samo od izrabljivanja drugih postaje prirodni neprijatelj proletera.
Kad je buržoaskom svijetu definitivno okrenuo leđa, onda neka dođe da bi zauzeo mjesto u redovima, pod zastavu radnika, na kojoj su ispisane ove riječi: „Pravednost, jednakost i sloboda za sve, uklanjanje klasa ekonomskim poistovjećenjem svih. Socijalna likvidacija.“ Bit će nam dobrodošao.
U vezi s buržujskim socijalistima i buržujskim radnicima, koji nam govore o pomirenju buržoaske politike i radničkog socijalizma, želimo radnicima dati samo jedan savjet: njima okrenuti leđa.
Budući da se buržoaski socijalisti sada trude kako bi sa socijalizmom kao mamcem organizirali radničku agitaciju ogromnih razmjera radi osvajanja političke slobode, slobode kako smo upravo vidjeli koja će koristiti samo buržoaziji, budući da se radničke mase dospjevši do razumijevanja vlastitog položaja, prosvijetljene i vođene principom Internacionale, zaista i organiziraju i počinju stvarati pravu, ne nacionalnu nego internacionalnu silu, koja se želi brinuti za vlastitu stvar a ne za stvar buržoazije, i budući da čak i za ostvarenje ideala buržuja, potpuno političke slobode s republikanskim institucijama nužno treba revolucija, i budući da svaka revolucija može pobijediti samo snagom naroda, potrebno je da ta snaga prestane vaditi kestenje iz vatre gospodi buržujima i odsada služi samo postizanju trijumfa za narodnu stvar, stvar svih radnih ljudi protiv svih onih koji izrabljuju rad. Internacionalno društvo radnika neće, vjerno svom principu, nikada pružiti ruku političkoj agitaciji, kojoj neposredan i direktan cilj nije potpuna ekonomska emancipacija rudnika, što znači uklanjanje buržoazije kao klase ekonomski odijeljene od mase stanovništva, a ni revoluciji koja od prvog dana, od prvog sata na svoju zastavu nije ispisala: socijalna likvidacija.
No revolucije se ne improviziraju. One se ne proizvode svojevoljno, pojedinačnim, pa čak ni najmoćnijim društvima. Neovisno od svake volje i svake zavjere, prizvane su one uvijek po sili stvari. Može ih se predvidjeti, katkada njihovo približavanje predosjetiti, ali njihovo izbijanje nikada ubrzati.
Uvjereni u tu istinu, pitamo se: koju politiku treba slijediti Internacionala za vrijeme kraćeg ili dužeg perioda, koji nas dijeli od te strašne socijalne revolucije, koju svatko sad već predosjeća?
Bez obzira na nacionalnu i lokalnu politiku, propisanu njenim statutima, davat će ona radničkim agitacijama u svim zemljama bitno ekonomski karakter, postavivši sebi cilj: smanjenje radnog vremena i povišenje plaće, i sredstvo: udruživanje radničkih masa i stvaranje klasa otpora.
Ona će propagirati svoje principe, jer su ti principi najčišći izraz kolektivnih interesa radnika cijelog planeta, duša i cijela životna snaga društva. Ona će tu propagandu provoditi u širokim razmjerima, bez obzira na osjetljivosti buržoazije, da bi svaki radnik istupivši iz duhovne i moralne ukočenosti u kojoj ga se nastoji održati, razumio položaj, dobro znao što hoće i pod kojim uvjetima može osvojiti svoja prava kao čovjek.
Ona će tim energičnije i iskrenije provoditi propagandu tih principa, jer u samoj Internacionali često susrećemo utjecaje koji iznose na vidjelo prezir za te principe i htjeli bi ih izdati kao beskorisne teorije, trudeći se vratiti radnike natrag političkom, ekonomskom i religioznom katekizmu buržuja.
Ona će se napokon proširiti i dobro organizirati preko svih granica da bi, kad izbije revolucija izazvana silom činjenica, davala stvarnu snagu, koja zna što treba činiti i time bila u stanju staviti se revoluciji na čelo i dati joj pravac koji će zaista donijeti spas narodu, ozbiljna internacionalna asocijacija radničkih društava svih zemalja, koja je sposobna zamijeniti taj politički svijet država i buržoazije koji propada.
Završavamo ovaj vjerni ekspoze politike Internacionale prikazom zadnjeg odlomka temeljnih objašnjenja naših općih statuta.
Pokret koji se odvija među radnicima industrijskih zemalja Evrope izaziva nove nade i daje svečano upozorenje da se ne pada natrag u stare zablude.
(„Égalité“, 28. 8. 1869.)
Prevela Karmen Bašić
[*] U dobro staro vrijeme, kad kršćanska vjera još nije bila prodrmana i predstavljena uglavnom rimskom katoličkom crkvom, nego je cvjetala u punoj moći, bog je vrlo lako odredio izabrane. Podrazumijevalo se da svi vladari, veliki i mali, vladaju po božjoj volji ako nisu ekskomunicirani; plemstvo je svoje privilegije opravdavalo blagoslovom svete crkve. Protestantizam, koji je i ne htijući mnogo pridonio uništenju vjere, podržao je tu kršćansku doktrinu: „Svaka vlast“, ponavljao je s apostolom svetim Pavlom, „dolazi nam od Boga.“ Čak je učvrstio vlast vladara izjavljujući da dolazi izravno od Boga, bez posredovanja crkve, koja joj je dapače podređena. Međutim, otkako je filozofija prošlog stoljeća zajedno s buržoaskom revolucijom zadala smrtni udarac vjeri i oborila sve institucije temeljene na vjeri, nauka o vlasti teškom se mukom obnavlja u ljudskoj svijesti. Suvremeni vladari i dalje govore „božjom voljom“, ali riječi koje su nekoć imale moćno, stvarno životno značenje, ništa ne znače inteligenciji, pa čak ni većem dijelu naroda. Napoleon III je istu rečenicu pokušao popraviti dodavši i „voljom naroda“, što se poništava, ili znači da sve što želi narod želi i bog. Preostaje da doznamo što narod želi i koji organ najvjernije izražava tu želju. Radikalni demokrati zamišljaju da je to skupština izabrana univerzalním glasanjem. Drugi, još radikalniji, uz skupštinu dodaju referendum, tj. neposredno glasanje čitavog naroda o svakom novom važnijem zakonu. Međutim, svi – konzervativci, liberali, umjereni i ekstremni radikali slažu se u tome da narod mora biti vođen, bilo da sam bira svoje vođe i gospodare, bilo da su oni nametnuti, on mora imati vođe i gospodare. Nedovoljno inteligentan, mora dopustiti da njime upravljaju oni koji su za to dovoljno mudri. Dok su prošlih stoljeća potraživali vlast naivno, u ime boga, danas je traže znanstveno, u ime inteligencije; više to nisu svećenici propale religije, nego naučno obrazovani svećenici koji zahtijevaju moć u vrijeme kada je inteligencija očito u opadanju. Nikada učeni i obrazovani ljudi, i općenito oni koje nazivamo prosvijećenom klasom, nisu pokazivali takvu moralnu degradaciju, kukavičluk, egoizam i potpuno pomanjkanje svakog uvjerenja, kao današnjih dana. Zbog kukavičluka, usprkos naučnoj obrazovanosti, ostali su glupi, s jedinom željom da očuvaju ono što imaju, u ludoj nadi da će zaustaviti tijek povijesti grubom silom i vojnom diktaturom, pred kojom danas padaju ničice. Kao što su se nekoć predstavnici božjeg i vlasti, tj. crkva i svećenici, suviše očito povezali u ekonomskom eksploatiranju masa, što je bio glavni uzrok njihove propasti, tako su se i danas predstavnici ljudske inteligencije i vlasti, država, znanstvena tijela i prosvijećene klase, suviše očito identificirali s istom okrutnom i nepravednom eksploatacijom, da bi mogli sačuvati svoju moralnu snagu i prestiž. Osuđeni vlastitom savjesti, osjećaju se izdani i protiv prezira koji znaju da zaslužuju, bore se snažnim argumentom organizirane i oružane sile. Organizaciju čine tri mrske komponente: birokracija, policija i stalna vojska. Evo, to je država, vidljivo tijelo eksploatirajuće i obrazovane inteligencije privilegiranih klasa. Protiv te propale i umiruće inteligencije u narodnim se masama budi i razvija nova inteligencija, mlada i snažna, puna života, koja još nije dovoljno znanstveno obrazovana, ali koja teži znanosti oslobođenoj metafizičkih i teoloških gluposti. Ta inteligencija nema ni obrazovanih profesora, ni proroka, ni svećenika; učeći svugdje i od svakoga neće stvoriti ni novu crkvu ni državu; izbrisat će do posljednjeg traga kobni i prokleti princip vlasti, kako ljudske tako i božanske, i vrativši punu slobodu svakome, ostvarit će jednakost, solidarnost i bratstvo ljudskoga roda.