Katalin Ladik, rođena u Novom Sadu 25. listopada 1942., mađarska je pjesnikinja, glumica, performativna umjetnica. Posljednjih dvadesetak godina živi između Novoga Sada, Budimpešte i Hvara. Raspon njezina stvaralaštva pokriva književnost, glumu, stvaranje i interpretaciju eksperimentalnih zvukovnih kompozicija i radio igara, fonetičku i vizualnu poeziju, happeninge, performanse, akcije, mail art. Obilježava je istraživanje jezika vizualnom i vokalnom ekspresijom, ali i pokretom i gestom. Njezin rad uključuje kolaže, fotografije, gramofonske ploče, događanja u urbanim i prirodnim sredinama. I njezina prva zbirka poezije iz 1969. sadržavala je gramofonsku ploču s njezinom vokalnom izvedbom vlastite poezije, tako da je od početka njezino umjetničko djelovanje sinkretičko. Njezini performansi uvijek su na granici body arta i kazališne izvedbe, njezino tijelo postaje medij komunikacije. Objavila je 19 samostalnih zbirki poezije i jedan roman na mađarskom jeziku, te 12 zbirki pjesama u prijevodu na srpski, hrvatski, francuski, talijanski i engleski jezik. Između jezika, zvuka, teatra i vizualnoga kristalizira se njezino samosvojno umjetničko djelovanje, višestruko nagrađivano jer je širilo umjetničke obzore i svojom eksperimentalnošću nadilazilo postojeće granice. Najpoznatije su joj zbirke poezije Ballada az ezüstbicikliről (Balada o srebrnom biciklu) iz 1969., Elindultak a kis piros bulldózerek (Krenuli su mali crveni buldožeri) iz 1971., Mesék a hétfejű varrógépről (Priče o sedmoglavom šivaćem stroju) iz 1978. i Ikarosz a metrón (Ikar u metrou) iz 1981.
Godine 2016. dobila je Nagradu za mir Lennon Ono, izlagala je na Documenti 14, u Ateni i u Kasselu 2017., a njezina djela nalaze se u Muzeju moderne umjetnosti u New Yorku, u Tateu u Londonu i MACBA-u u Barceloni. Svojim je eksperimentalnim i provokativnim umjetničkim djelovanjem obilježila prostore bivše Jugoslavije.