Mihail Aleksandrovič Bakunjin, ruski anarhist i jedan od ključnih ideologa modernog anarhizma, rođen je 1814. u Prjamuhinu, a umro 1876. u Bernu. Tijekom studija u Moskvi priključio se filozofsko-književnom krugu koji je vodio Nikolaj Vladimirovič Stankevič, ruski publicist i vođa tadašnjih “zapadnjaka”. Upravo je taj krug, okrenut njemačkoj idealističkoj filozofiji, usmjerio Bakunjinove prve intelektualne interese.
U Rusiji se upoznao s djelima njemačkih idealista, a zatim otišao u Njemačku, gdje ga oblikuju lijevi hegelovci. Godine 1844. ruski Senat ga je zbog političkih stavova osudio na robiju u Sibiru. Pred njemačkom policijom sklanja se u Švicarsku, potom odlazi u Pariz, gdje upoznaje Proudhona i Marxa. Iako protjeran iz Francuske, vraća se u Pariz odmah nakon revolucije 1848. Ondje se zbližava s poljskim emigrantima i počinje zagovarati stvaranje demokratske federacije slavenskih naroda.
Na Sveslavenski kongres, otvoren 2. lipnja 1848. u Pragu, dolazi kako bi iznio svoj “revolucionarni panslavizam”. Kao poljski delegat u južnoslavenskoj sekciji često se susreće s predstavnicima iz jugoslavenskih zemalja. Kada u Pragu izbije ustanak, Bakunjin aktivno sudjeluje. U dva apela (1848. i 1849.) poziva slavenske narode da izgrade široku slavensku federaciju koja bi zamijenila Austrijsko i Rusko Carstvo.
Sudjelovanje u Drezdenskom ustanku u svibnju 1849. završava uhićenjem. Osuđen je na smrt, zatim pomilovan na doživotnu robiju i izručen Austriji. U olomouckom je zatvoru pet mjeseci bio prikovan lancima uz zid, potom ponovno osuđen na smrt, ponovno pomilovan i naposljetku predan Rusiji 1851. Gotovo sedam godina proveo je u tamnicama Petropavlovske tvrđave i Šljisseljburga. Godine 1857. deportiran je u Sibir, odakle 1861. bježi te preko Japana i SAD-a stiže u London.
Tijekom 1860-ih napušta panslavizam i počinje razvijati svoju anarhističku doktrinu. Godine 1864. pristupa Prvoj internacionali. U Švicarskoj 1868. osniva tajnu anarhističku Alijansu socijalističke demokracije i ulazi u sukob s Marxom; na njegov zahtjev Bakunjin biva isključen na Haškom kongresu 1872. Sudjeluje i u ustancima u Lyonu (1870.), Španjolskoj
(1873.) te Italiji (Bologna, 1874.). Posljednje je godine proveo u Švicarskoj – prvo u Luganu, a od 1876. u Bernu.
Bakunjin je središnja figura anarhizma, shvaćenog kao radikalna antiteza Marxovu komunizmu. Ideju kolektivnog vlasništva i solidarnosti povezuje s apsolutnom slobodom pojedinca, odbijajući svaku političku kontrolu, centralizaciju i autoritet. Državu smatra neprijateljem slobode te zagovara njezinu “socijalnu likvidaciju” – potpuno ukidanje političke i pravne države bez ikakvih prijelaznih oblika vlasti. Time se izravno suprotstavlja marksističkoj doktrini diktature proletarijata.
Njegova zamisao budućeg društva polazi od organizacije “odozdo prema gore”: radničke, zemljoradničke, znanstvene i umjetničke asocijacije trebaju se najprije povezivati u komune, komune u regionalne federacije, regije u nacije, a nacije u bratsku internacionalu slobodnih zajednica.
Od važnijih djela izdvajaju se: Bog i država (Dieu et ľétat, 1870), Knuto-germanski imperij i socijalna revolucija (Ľ Empire knouto-germanique et la révolution sociale, 1871) i Državnost i anarhija (Gosudarstvennost i anarhija, 1873).
